Rade Šerbedžija: Iz istorije i sjećanja niko me ne može izbrisati

Neda Simić - Žerajić
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Rade Šerbedžija: Iz istorije i sjećanja niko me ne može izbrisati

Postoje vremena kad je cijelom svijetu teško. To su ova, olovna vremena. Rijetke su zemlje koje nisu imale krizu. Nije lako ni političarima i oni se snalaze. Festivali su potrebni naročito kad je teško. "Hljeba i igara." Čim imaš problem u državi, udri po pjesmi, da se zaboravi.


Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" umjetnik impresivne biografije, prvi jugoslovenski glumac koji je osvojio Holivud, muzičar, pisac koji stvara i dalje u furioznom tempu, bez predaha i odmora, "Do posljednjeg daha" kako i glasi naslov njegove autobiografije.

* GLAS: "Ponekad dolazite, ponekad odlazite", kažete u pjesmi, ali sudeći po koncertu u Narodnom pozorištu RS, čini se da nikada niste odlazili?

ŠERBEDžIJA: Ne znam mnogo, jer sam živio puno vani, tako da ne znam što je što i tko je tko, kao što i kažem u mojoj pjesmi "Ponekad dolazim, ponekad odlazim", ali i meni se čini da sam sve vrijeme sa svojom publikom ma gdje ona živi. Publika je bila divna, divno je i Narodno pozorište Republike Srpske. Moj program i ima najviše smisla u teatru, jer ima dosta recitovanja, zato mislim da je najbolja kombinacija teatarski prostor.

* GLAS: Kako se prožimaju muzika, film i teatar u Vama? Da li muzičar pomaže filmadžiji ili dramskom umjetniku ili obrnuto?

ŠERBEDžIJA: Jednako. Nema filma bez literature, ali nijemi film sa muzikom može da bude vrhunsko djelo. Muzika je najbitniji dio nijemog filma, podstiče akciju, ali meni su podjednako važni.

* GLAS: Na koncertu ste zaboravili dio teksta iz antologijske pjesme "Ne daj se, Ines"? Mogu li greške umjetnost da učine zanimljivijom?

ŠERBEDžIJA: Nisam veliki pobornik perfekcionizma. Kad se griješi, tad je umjetnost ne samo zanimljivija, nego i ljudskija. Umjetnost je sve ono što od čovjeka treba doći sa njim samim, pa čak i sa njegovom nemoći i sa slabosti, onda slabost u jednom trenutku postaje velika, naročito kad je priznaš sam sebi.

Nekada sam bio ambiciozniji, ali vremenom sam sve manje takav. Pošteno radim svoj posao, ali ne težim ka savršenim ispeglanim formama. Volim ležernost i greške koje se događaju.

Čak volim kad radim filmove ponekad da ne naučim tekst do kraja, da bih mogao malo i da improvizujem na svoju ruku. Onda govorim kao što sad govorim, nisam se pripremio za ovaj intervju, govorim ono što mi ovog časa padne na pamet. Tako volim i da igram. To su najbolje stvari kad uspiješ do toga da dođeš.  

* GLAS: Svojevremeno su vas svojatali mnogi. Bilo je perioda kada ste bili svačiji, ali i ničiji? Gdje Vi pripadate?

ŠERBEDžIJA: Pripadam ovom narodu i ovom prostoru, tamo gdje sam rođen i državi u kojoj sam živio. Nekad se ona zvala Jugoslavija, a sad pripadam razbijenoj Jugoslaviji, odnosno svim narodima sa područja te bivše države. To je moja pripadnost. Pobliža pripadnost je nešto što te čini posebnim u tome, a to je moje ličko porijeklo, moje slavonsko djetinjstvo i moj mladalački zagrebački umjetnički glumački aktivizam, filmovi, teatri te zagrebačke škole gdje sam ja pripadao.

Dovoljno dugo živim da sam mogao mnogo koga da uvrijedim, ali pred Bogom znam da nisam nikoga htio da uvrijedim. Iz istorije i sjećanja me niko ne može izbrisati.

* GLAS: Da li ste se ponekad osjećali kao stranac u sopstvenoj zemlji?

ŠERBEDžIJA: Jednog dana kad postaneš stranac, npr. izgubiš zemlju u kojoj si živio i postaneš stranac, čak i ako si u svojoj zemlji, kad se ponovo vraćaš postaneš ponovo stranac. To je jedan poseban položaj, bilo je vremena kad je ta pozicija bila gorka, puna briga, beznađa, ali kad duže vremena živiš s tim, to postaje zaraza. Odjedanput voliš što si stranac, voliš taj osjećaj da si malo izvan, negdje pored, a na nekoj cesti. Emocija koju imaš prema svojoj zemlji, svom narodu je ista, opet se osjećaš nekako fino stran, to je neka poputbina nečega posebnoga. Staza kojom hodaš sam.

* GLAS: Vi niste nikada bili u filmskoj borbi za nove uloge. Da li je teže bilo odbiti ulogu nego je dobiti?

ŠERBEDžIJA: Imao sam tu sreću da se nisam nikad borio. Vrlo mlad sam uspio u ovoj zemlji i imao sam problem s tim kako da ne odbijem ulogu. Zaista to najiskrenije govorim. Stalno sam dobijao uloge, ali bio sam primoran da se i zamjerim nekim rediteljima ako odbijem uloge.

* GLAS: Da li uspijevate da pratite filmski produkciju na ovim prostorima?

ŠERBEDžIJA: Vrlo malo pratim, ali ne samo ovdje filmove, generalno nisam neki filmofil.

* GLAS: Koji glumci su neizbrisivi u Vašim uspomenama?

ŠERBEDžIJA: To su raskošna pojava Pavla Vuisića, Dragana Nikolića, najtužniji filmski pogled Sonje Savić. Tom Kruz mi je izuzetno drag glumac, za jedan film insistirao je da radi sa mnom, što je velika čast. Anđelina Džoli je posebna i jako inteligentna osoba koja uprkos svemirskoj popularnosti i dalje živi sa nekim mladenačkim idealima, kao da djetinjstvo iz nje progovara.

*  GLAS: Šta je to što je sada u žiži Vašeg umjetničkog interesovanja?

ŠERBEDžIJA: Imam nekoliko filmova koji izlaze. Radim jedan makedonski, dva italijanska, jedan njemački, već planiram da radim američki i slovenački film. Uskoro planiram otvaranje studija za glumu, medije i kulturu u Rijeci.

Koncert u Narodnom pozorištu RS

U pratnji benda "Zapadni kolodvor" Rade Šerbedžija je održao u srijedu uveče veličanstven humanitarni koncert u prepunoj dvorani Narodnog pozorišta Republike Srpske. Umjetnički performans je započeo numerama "Imam pjesmu za tebe", "Ponekad odlazim, ponekad dolazim" sa posljednjeg studijskog izdanja, a bila je to prilika da se banjalučka publika prisjeti i starih, dobro poznatih hitova. Dvočasovni nesvakidašnji spektakl bio je ispunjen anegdotama, duhovitim dosjetkama koje su uz maestralnu glumu dovedene do savršenstva, te romantičnim pjesmama koje su mnoge vratile u mladalačke dane.

Organizator ovog jedinstvenog muzičkog događa koji se svojim kvalitetom upisao u srca i istoriju muzičkog života Banje Luke je "Kvin estrada", sa menadžerom Zoranom Đurićem na čelu.

S. J.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.