Prva i druge pomoći

Nas trojica, svaki od po desetak godina, s jednim dugačkim debelim konopcem, ušli smo u zgradu koja je imala četiri sprata. Stepenište zgrade bilo je ograđeno željeznim šipkama sa plastičnim rukohvatom. Rukohvat je bio tu da omogući da se uzlazni ili silazni prolaznici pridrže, a željezne šipke bile su tu da onemoguće da se ti prolaznici stropoštaju, budući da je u sredini stepeništa zjapio prazan prostor visok koliko i zgrada. Popeli smo se stepeništem na prvi sprat, pogledali nadole preko ograde, odmjeravali visinu i zaključili da je nedovoljna.

Kad smo se popeli na drugi sprat, visina nas je zadovoljila. Zavezali smo jedan kraj debelog konopca za šipku ograde i spustili ga u prazan prostor u sredini stepeništa do tla prizemlja. Zamisao našeg poduhvata jednostavno se svodila na namjeru da se niz konopac spustimo do dole. Zajašio sam ogradu i prešao na drugu stranu, leđima okrenut praznini, čučeći na stopalima umetnutim između šipki i držeći se rukama za njih. Onda sam, jedno za drugim, odvojio stopala od oslonca i visio na rukama. Zatim sam jednom rukom uhvatio konopac, koji mi se spuštao niz tijelo između nogu, pa sam ga uhvatio i drugom rukom, pazeći da se ne zaljuljam, kako ne bih zagnjurio lice u bok betonske ploče drugog sprata. Moje noge nisu obuhvatile konopac i ja sam počeo da se spuštam usporavajući dlanovima slobodan pad mog tijela. Ovo sam mučenički izdržao do polovine spuštanja i uspio sam da prođem pored ograde i betonske ploče prvog sprata a da ne zveknem u njih, ali završnica je bila gotovo slobodan pad s konopcem u šakama.

Odmah sam počeo da stenjem i da mlataram rukama u očajničkom pokušaju da rashladim odrane dlanove, i bilo je jasno da je igra gotova. Došao sam kući i tamo mogao da pokažem ruke samo mom, dvije godine starijem, bratu, jer su moji roditelji bili na poslu. On se zabrinuo i brzo mi je pružio prvu pomoć namazavši mi dlanove hidratantnom kremom za ruke. Kad smo uvidjeli da je dejstvo kreme suprotno od željenog, on je pozvonio komšijama i izašla je, od njega pet godina starija, komšinica, koja se prisjećala da se u nekim slučajevima na ranu sipa so, ali nije bila sigurna da je moj slučaj jedan od tih. Probali smo i to. Oči ispadaju.

Dvije naredne sedmice nisam mogao da se služim rukama, pa su mi moji najbliži pružali pomoć: majka mi je stavljala hranu u usta, brat mi je pomagao da se oblačim i svlačim, a oca je zapalo da se odaziva na moj poziv za pomoć nakon velike nužde.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.