Proteza

Sastavni dio života, pored ostalog, neizostavno čini jedno svakodnevno, skromno, neupadljivo, izuzetno zadovoljstvo. Svaki naš novi početak dana, svako novo buđenje, i svaki prelazak iz dužeg stanja mirovanja u pokret, pružaju nam trenutke blažene slasti koje postižemo protezanjem. Ovom kratkotrajnom blaženstvu, koje bljesne tokom protezanja i natopi milinom cijelo naše biće, mi ne pridajemo značaj, iako nas ono prati vjerno kao sjenka i, svojom blagotvornošću, bodri u sagledavanju prijatnih svojstava života. Zadovoljstvo nastalo protezanjem je pošteno, ono daje podršku i ne iznevjerava u tom svom davanju, zato najopštije pravilo ponašanja nalaže da mu se, u najmanju ruku, iskaže zahvalnost: hvala!

Međutim, protezanje je u javnom životu doživjelo gotovo potpun poraz. Skoro da se i ne susreće. Djeci se, najranijim vaspitnim ukazima, skreće pažnja na nedoličnost protezanja van kreveta, čak i u krugu najuže porodice. Ako je, uz to, protezanje praćeno zijevanjem i ako se upražnjava prilikom objeda za stolom, takav čin postaje toliko nepoželjan da ga u porodici prati prijetnja o đavolskoj sudbini pojedene hrane, i da u javnosti izaziva sablazan. Biće da nam se u tom činu nagovještavaju naše podudarnosti sa životinjskim svijetom, koje vrebaju trenutke blažene nesmotrenosti kako bi srozale uspostavljeno razgraničenje između ponašanja životinja i ljudi.

Protezanje je, tako, u ljudskom društvu zadobilo jedan drugačiji smisao, koji ga usmjerava prema požrtvovanosti, nesebičnosti, dobročinstvu, velikodušnosti... U ovom smislu, u najboljem slučaju, čovjek prevazilazi trenutno stanje tako što se proteže ka što većoj čovječnosti. Međutim, tu se javljaju i zloupotrebe protezanja, koje prelaze u rastezanja i razvlačenja. Od čovjeka se očekuje i traži sve više i više, pa ako on ustukne u svojim dometima, onda biva podvrgnut savremenim spravama za rastezanje i uhodanim postupcima za razvlačenje. Konačan ishod dugotrajne podvrgnutosti ovakvim protezanjima teži da čovjeka proizvede u društvenu hobotnicu, biće koje odlikuje savršeno protezanje u ljudskom društvu.

Ipak, svjedoci smo da možemo da puknemo, ili da napuknemo, od usiljenog protezanja, i da poslije možemo da se sastavimo, ako uopšte možemo, samo ako nam umetnu nekakvu kopču. Kad iz protezanja iščezne ona prvobitna, nenametljiva, blažena slast, tad preostaju čerečenje, pucanje i zakopčavanje do grla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.