Predstave „Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo“ i „Jezik kopačke“ na 70. sterijinom pozorju

Dr Luka Kecman Galerija
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Predstave „Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo“ i „Jezik kopačke“ na 70. sterijinom pozorju

Peti festivalski dan na repertoaru je imao dve predstave koje su u zvaničnoj konkurenciji za nagrade.

Namerno ili slučajno, ali organizator je u isti dan ponudio dve predstave sa zajedničkim imeniteljem, zbunjujuće i nejasne.

Krenuću redom. „Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo“ je još jedna u nizu predstava nastale na proznoj književnoj građi, sa dramatizacijom koja se nije proslavila. Zadržan je pripovedački izraz (govor aparte-u stranu), kombinovan sa igranom formom zasnovanom na proznom dijalogu.

Tri žene u isto vreme prijavljuju nestanak dece i kreće potraga za njima koja traje šest dana. Godina je 1981, istragu vodi Lepa Vidić (Anastasia Mandić), kriminalistički inspektor, predano i ozbiljno uz sve svoje privatne probleme, razotkiva počinioca otmica, to je zagonetni lik Saša, te se usput saznaje o mnogim skrivenim tajnama iz prošlosti. 

Ona je i zbunjujući momenat! Ta prošlost je u 1991. i 1992. godini, ratnim devedesetim koje upravo skrivaju tajne, koje nam ostaju nejasne. Dakle, prošlost je u budućnosti!! Ko je koga poslao u rat, ko je i zbog koga stradao, ne razume se, ali sve se nekako ipak srećno završava. Četiri glumice na sceni tumače više uloga (peta je inspektorka), sa ogromnim glumačkim naporom i kreiraju, vrlo interesantno, i ženske i muške likove. U priči su Saša, Brka, Ognjen, Gvozden, Vitomir, Ana, Minja, Čarna, Fedor, likovi koji se ređaju kao na traci i koji čine zaplet, pristojno nerazumljiv.

Zašto se Saša sveti Marti (Borjanka Ljumović), Danici (Radmila Tomović) i Katarini (Jelena Petrović), ostaje nejasno, ali bitno je da su deca dobro i da ih je vratio. Martina majka (Snežana Savić) je veza između prošlosti i sadašnjosti, to je očigledno, ali ni ona ne otkriva motive.

Očigledan pokušaj da se još jednom progovori o nekim nesrećnim vremenima koja ništa dobrog nisu donela, ali bez konkretizacije i jasnog povoda. Imam neki blagi osećaj da nesrećne devedesete, mlađim generacijama, predstavljaju nejasan istorijski period o kojem baš žele da pišu. Valjalo bi da se ugledaju na Andrića!

Druga predstava, „Jezik kopačke“, bi se mogla prepričati u jednoj prostoproširenoj rečenici.

Ispovest bivšeg fudbalera nemačke prve lige, u koju je stigao iz malog mesta i kluba, i surovo iznošenje tamne strane ovoga planetarno popularnog sporta. Za ovaj siže, reditelju Borutu Šepareviću je bilo potrebno dva i po sata, sa pauzom!! Čestitam glumcima! Izdržali su takve fizičke napore koji se retko viđaju u pozorištu.

Teretana, trening, fizioterapeuti, psihijatri, kondicioni treninzi i na sve to ubitačna žurka u diskoteci uz neizbežnu Aleksandru Prijović i Mitra Mirića!! Sve to u hiperrealističkoj izvedbi. Glavni akteri su sve vreme pod svetlima i kamerama javnosti,svaki korak im se prati, čak i u svlačionici kada su kao od majke rođeni i pristojno vulgarni i prosti. Zapravo onakvi, kakve ih mi svi zamišljamo, neobrazovani i puni para. Taj segment je možda i najozbiljniji u ovoj predugoj priči.

Pitaju se reditelj i glumci koliko njihova umetnost vredi, ili rad lekara, a koliko fudbalera? Za jedan ugovor prime para koliko ove profesije za čitav radni vek. Otuda je i suvišno lamentiranje nad sudbinom jednog od njih koji karijeru može da ugrozi jednom povredom. Zna se za koliko oni sve to trpe. Ono malo ljudskosti smo čuli u završnom monologu Davida Polovine (Bernard Tomić), glavnog aktera ove storije.

Mislim da je sve u njemu rečeno, ostalo je bila ilustracija, pozorišna i filmska (veliki video ekrani i niz sadržaja na njima koji počesto skreću pažnju sa pozorišta). O ovoj temi se malo piše i govori. Veliki je to biznis. Ivan Ergić hrabro priča o naličju sporta, gde je igra nestala a klanica nastala, dok je Filip Grujić dao čitavoj priči nekakav dramski okvir.

Tračak nade da će sutra možda biti bolje i drugačije je zajednički izlazak na teren Polovine i dečaka zaljubljenog u fudbalsku bubamaru koji samo mašta o lepoti fudbalske igre. A šta znači jezik kopačke? Ružno je i nije za novine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.