Portret patrijarha Pavla najveći izazov

Umjetnički fotograf Rajko Karišić iz Vrbasa dobitnik je "Vukove nagrade" za 2010. godinu iz oblasti fotografije u novinsko-izdavačkoj djelatnosti. To je drugi fotograf u 47-godišnjoj istoriji prestižne nagrade koju dodjeljuje Kulturno-prosvetna zajednica Srbije.

Da i događaj dobijanja nagrade ne bude nezabilježen i svjetlopisan pobrinuo se Karišić, koji je pozajmio materijale od kolega fotografa i sačinio knjigu o njemu u deset primjeraka, što se prvi put dogodilo otkako ovo priznanje postoji.

Toga dana, kad je nagrada uručivana, Rajko Karišić nije mogao da bude "s one strane fotoaparata", ali je, u toku svoje tridesetogodišnje karijere zabilježio i njim ovjekovječio sve važnije događaje i mjesta po Srbiji i svijetu.

Ovaj čovjek zaljubljen u ono "klik" na fotoaparatu napravio je dvije foto-monografije manastira Hilandar, seriju knjiga posvećenih Starom selu Sirogojnu, muzeju gdje su poredani kuće i objekti okućnice premješteni sa mjesta gdje su stotinama godina bili i u kojima je sačuvana narodna umjetnost i kultura življenja naših predaka.

Pažnju javnosti je izazvala i monografija "Slikari moji prijatelji" kao i "Velika neba Vojvodine".

- Ipak ću izdvojiti knjigu o patrijarhu srpskom Pavlu. Srećom dobio sam blagoslov da kao jedini fotograf civil fotografišem čin sahrane patrijarhove. U foto-monografiji su i slike snimljene za četiri dana od upokojenja patrijarha Pavla do njegove sahrane 19. novembra 2009. godine. U svemu ovome mi je pomogao i službeni fotograf SPC Dragan Tanasijević - kaže Karišić.

Karišić se prisjeća i događaja iz 2001. godine, kada je dobio blagoslov da uradi nekoliko fotografija patrijarha Pavla.

- Uveli su me u zeleni salon zgrade Patrijaršije, gde sam instalirao opremu i čekao da se patrijarh pojavi. On je tiho ušao, pozdravio se, zastao i pitao me "A šta ja treba da radim?" Rekao sam mu da njegova svetost treba samo da sedne, a ja ću uraditi posao. Iako mi je srce iskakalo iz grudi od uzbuđenja, načinio sam izvrsne fotose, od kojih je jedan portret kasnije korišćen u službene svrhe - priča Karišić.

Ponavljajući da je fotografija zaustavljeni trenutak vremena, Karišić objašnjava da svako danas digitalnim fotoaparatom može da napravi fotografiju, ali da su umjetnički fotografi ljudi koji su prešli liniju prosječnosti i da su oni majstori "koji umeju da gledaju".

- Kroz fotografiju koju nazivam svetlopis mora se videti raspoloženje autora u trenutku kad je nastala. Ona mora da govori sama o sebi, njoj ne treba opis, a njenu poruku i pouku zna samo onaj koji ume da je "pročita" - dodaje Karišić.

On naglašava da svjetlopisci u određenom trenutku moraju da budu na određenom mjestu, da imaju fotoaparat tada, da odreaguju u djeliću sekunde i da zabilježe ono što se nikada više neće ponoviti.

- Ono što se vidi na uspeloj fotografiji je izliv iz duše fotografa - govori Karišić.

Slikar "pognutih ljudi u izmaglicama" Zdravko Mandić iz Zrenjanina rekao je Karišiću da on ne fotografiše već pravi sliku svojim fotoaparatom, jer ona ima perfektan kadar, brižljivo odabranu kompoziciju, valer i odnos boja.

Rajko Karišić već devet godina dolazi na Saborovanje likovnih umjetnika u Višegradu. Tu "slika" slikare, građane na ulici, manastir Dobrun, kanjone Drine i Rzava i na kraju Ćupriju na Drini. U planu je da uradi foto-monografiju od materijala sa 18 dosad održanih saborovanja.

Mandić

- Obično slikari gledaju fotografiju pa "crtaju" sliku, a ti praviš fotos koji se ne razlikuje od slike - rekao je slikar Mandić fotografu Rajku Karišiću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.