Poezija u tišini Dučićevih jablanova

Trebinje se proteklih dana na još jedan način odužilo pjesniku čiji su stihovi duboko urezani u svaki djelić ovog grada.

U tišini Dučićevih jablanova, u gradu podno Leotara i ove godine sabrale su se poete iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore "Velikom Duki" u čast, ali i u znak priznanja, jednom od najvećih živih srpskih pjesnika, Ljubomiru Simoviću.

Vremena, ali i ljudi vuku paralele. I one su neminovne u vremenu koje je pred nama. I Simović i Dučić su pisali i stvarali u mutnim i bremenitim vremenima, i svakom o njih poezija je oda narodu i kraju iz koga su potekli. U svojoj nadahnutoj besjedi o Dučiću, koju je mnogobrojna publika trebinjskog Doma kulture sa dostojanstvenim mirom i pažnjom slušala, Simović je nadahnuto kazivao o Dučiću i poeziji.

- Da je Dučić rođen u nekom drugom mjestu, bio bi drukčiji, govorio bi nekim drugim jezikom i bio opet veliki pjesnik, ali ne bi obavezno bio i univerzalniji. Trebinje mu je dalo dovoljno znakova koji će ga dovesti do univerzalnih pitanja i istina. Kao što Vijon i Bodler nisu mogući bez Pariza, ili Branko bez Sremskih Karlovaca i Stražilova, ili Bora Stanković bez Vranja, tako ni Dučić nije moguć bez Hercegovine i Trebinja - istakao je Simović.

Dodao je da je Dučić shvatio da najdalje treba tražiti u najbližem, da najveće može da boravi u najmanjem, da svaka tačka može da bude centar i da sve što postoji može da bude Bog.

O poeziji Ljubomira Simovića besjedio je i prof. dr Aleksandar Jovanović, koji je istakao da Simovićevo stvaralaštvo jeste jedna od najpouzdanijih potvrda uvjerenja da je poezija jezičko pamćenje.

- U njoj je, od njegovih prvih knjiga, preko onih kojima je zauzeo izuzetno mesto u srpskoj poeziji i najnovijih knjiga propevala čitava Srbija u svoj, vremenskoprostornoj i mentalnoduhovnoj ukupnosti. Još više, kao da pesnik nije tražio nju, nego je ona našla njega, svoj puni i pravi glas da se izrazi - rekao je prof. dr Jovanović.

Ljubomir Simović napisao je više pjesničkih knjiga, četiri drame, jedan roman-hroniku, knjigu eseja o pjesnicima i dramskim piscima, knjigu eseja o slikarima i vajarima, dnevnik snova, dnevnik vođen za vrijeme bombardovanja Srbije 1999. godine, putopis o Kini, i čak četiri knjige razgovora, članaka, eseja, govora i, praktično, analiza i komentara onoga što se događalo na teritoriji Jugoslavije i Srbije krajem 20. i početkom 21. vijeka. U tim knjigama se smjenjuju, a na neki način i prožimaju, političke, društvene, književne, pozorišne i poetičke teme.

U okviru programa manifestacije "Dučićev dan" u Muzeju Hercegovine predstavljena je knjiga "Slavno doba Mostara", autora dr Jovana Radulovića.

O knjizi, koja je doktorska disertacija doskora zaboravljenog mostarskog književnika Jovana Radulovića i koja je njegovo životno djelo iz 1939. godine, govorili su njeni priređivači, prof. dr Ranko Popović i mr Draga Mastilović, te episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.

- "Slavno doba Mostara" je značajna društvena i kulturna hronika Mostara od sredine 19. do prvih decenija 20. vijeka. Knjiga obuhvata tri velike hercegovačke generacije, od one koja je upamćena po ustaničkom podvigu, do omladinske generacije sa Šantićem i Dučićem, zahvaljujući kojima je Mostar toga doba postao kulturno središte Srpstva.

Besjedeći o knjizi "Slavno doba Mostara", episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije je, između ostalog, istakao da Radulovićeva disertacija nije samo značajna za vrijeme u kome je nastala, već i za aktuelni politički, istorijski i kulturni trenutak Mostara i Hercegovine.

U okviru programa tradicionalne manifestacije "Dučićev dan", u Muzeju Hercegovine je otvorena i izložba dokumentarne građe "Šantić – paradigma humaniteta, suživota i tolerancije", autora Zlatka Serdarevića, novinara i publiciste iz Mostara. Izloženom dokumentarnom građom – fotografijama, dokumentima i novinskim napisima – autor izložbe prati bogat životni i stvaralački put Alekse Šantića, velikana srpske poezije, koji je ostavio duboki trag u kulturi Mostara, Hercegovine i srpskog naroda uopšte.

Bio je to, na neki način, i ponovni susret dvojice pjesnika, zemljaka i prijatelja, Alekse Šantića i Jovana Dučića.

- Šantićeve i Dučićeve životne i stvaralačke staze, mada umnogome oprečne, započele su da se prepliću baš u Mostaru. Ovoga puta, susret Šantića i Dučića dešava se u gradu na Trebišnjici. Susret pjesnika, Hercegovaca i prijatelja je u gradu koji s pravom mnogi nazivaju zavičajem poezije i koji duboko uvažava i poštuje stvaralaštvo i jednog i drugog pjesnika - rekao je načelnik opštine Trebinje dr Dobroslav Ćuk.

Svakako istorijska je činjenica da su Dučić i Šantić, srpski, hercegovački pjesnici, ponikli na tvrdom hercegovačkom tlu i dali nemjerljiv doprinos srpskoj književnosti.

Danojlić

Dobitnik "Dučićeve nagrade" za 2010. godinu je pjesnik Milovan Danojlić.

- Danojlić je jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pjesnika, stvaralac bogatog opusa koji nastaje više od pola vijeka u raskošnom registru formi i izraza. Jezički i stilski sugestivan, s neobičnim darom opažanja, izrazito moralno osjetljiv.

Danojlić pjesmu doživljava, po sopstvenim riječima, kao najviši ispit iskrenosti i krunu ozbiljnog suočavanja sa sobom i svijetom. Uporno posmatranje i tačno govorenje, to su osnovna Danojlićeva poetička načela - rekao je Ćuk.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.