Pet maraka

Trčim prema međugradskom autobusu koji upravo polazi sa stanice. Vozač ga zaustavlja i otvara vrata da uđem, bez primjetnih znakova zlovolje zbog mog kašnjenja. Zlovolji nije išlo naruku ni to što je autobus bio gotovo prazan, sa nekoliko putnika na prednjim sjedištima, i što sam ja već imao kartu, pa je vozaču preostalo još samo da jednom rukom izvede onaj graciozni pokret cjepkanja kojim se karta ujedno priznaje i poništava. Nastavljamo kretanje.

U smjeru suprotnom od kretanja autobusa, krećem se prema njegovim praznim zadnjim sjedištima. Odem skoro do kraja prolaza između sjedišta i sjednem tako da mi je staklo uz desni bok. Dok sam, sjedeći, izvlačio ruke iz rukava jakne i izvijao se, glava mi se okrenula ulijevo, a sa sjedišta s druge strane prolaza namignula mi je kovanica od pet maraka. Ušao sam na početnoj stanici, ili na par metara od nje, svi putnici, šačica njih, sjedili su naprijed, daleko od namiguše i mene, i ustručavao sam se da pred vozačem ponovo nastupim kao vanredan slučaj. Nisam vjerovao da imam više od dvije mogućnosti: da kovanicu uzmem ili ostavim. Njoj se onda na jednoj strani ruba izdužila glava, na suprotnoj dvokraki rep, na spljoštenim bokovima peraja, poprimila je zlatastu boju i počela je da se koprca. Reče: "Vidiš da sam riba na suvom, ubaci me u novčanik i ispuniću ti jednu želju!" Odgovorio sam da pristajem i da, budući da je ponuda moralne prirode, želim da proniknem u moral. Dogovoreno.

Autobus zastade na jednoj usputnoj stanici i na prednja vrata uđe starac prodornog i toplog pogleda, bez kose na tjemenu, sa dugom i gustom sijedom bradom. Uputi se prema zadnjim sjedištima, priđe mi, pokaza na mjesto pored mog i upita: "Slobodno?" Ja sam potvrdio a on je sjeo i pružio mi ruku: "Petar Aleksejevič Kropotkin." Nakon što smo se upoznali, Petar Aleksejevič mi je izložio istorijski pregled stanovišta u etici, a kad je došao do svog, pomenuo je uzajamnu pomoć, ravnopravnost i velikodušnost, i rekao da prije nego što dovrši izlaganje mora da umre. Oprostio se i prišao zadnjim vratima. Autobus je zastao i on mi je izlazeći pokazao na čovjeka koji je ušao na prednja vrata: "On ima šta da kaže."

Ovaj je bio mlađi od mene, naočit. I on mi je prišao, pitao za sjedište do mog, i pružio ruku: "Žan-Mari Gijo." Izložio mi je svoj nacrt morala bez obaveza i bez sankcija: osjećaj dužnosti svodi se na svijest o unutrašnjoj snazi... Poslije toga je i Žan-Mari morao da umre.

Ribici od pet maraka u novčaniku sutradan se pridružio ribac iste težine u ulozi kusura i ja više nisam mogao da ih razlikujem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.