Pavle Pavić: Ulogu oblikujem kao živo biće

BANjALUKA - Moj pristup kreiranju uloge u "Čarobnjaku iz Oza" krenuo je od pokušaja da lik ne posmatram kao bajkovitu figuru, već kao čovjeka sa jasnom unutrašnjom potrebom. Od samog početka bilo mi je važno da ulogu ne igram kroz poznate obrasce, već da pronađem njenu ličnu, ljudsku dimenziju.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" dramski umjetnik Pavle Pavić objašnjavajući proces kreiranja uloge u hvaljenom mjuziklu "Čarobnjak iz Oza" u produkciji DPRS-a.

Jedan od najtalentovanijih glumaca mlađe generacije ističe da je rediteljka Ana Tomović od samog početka insistirala da se likovi ne grade spolja već iznutra.

- Rediteljka Ana Tomović je od samog početka insistirala na tome da se likovi ne grade spolja, već iznutra - kroz emociju, želju i strah. To mi je dalo veliki prostor za istraživanje i slobodu da ulogu oblikujem kao živo biće, a ne kao simbol. U mjuziklu je poseban izazov pronaći balans između glume, pjesme i pokreta, a da sve to djeluje prirodno i istinito. Mislim da upravo ta iskrenost u pristupu, uz jasnu rediteljsku viziju i snažan ansambl, čini da predstava i nakon premijere zadrži svježinu i interesovanje publike. Predstava nosi snažnu poruku o traganju za sopstvenom vrijednošću i čini mi se da se publika svih generacija u tome lako prepoznaje - što je, u krajnjoj liniji, i najveća nagrada za nas koji smo na sceni.

GLAS: Riječ je o jednom od najpoznatijih komada u istoriji  pop kulture u nekoliko žanrova, koliko se teško bilo uhvatiti u koštac sa slavnim nasljeđem "Oza"  i pronaći svoj pristup ovom klasiku?

PAVIĆ: Slavno nasljeđe "Oza" svakako nosi određenu odgovornost, ali smo od samog početka pokušali da mu ne pristupamo sa strahom, već sa poštovanjem. Umjesto da se opteretimo poređenjima i već poznatim interpretacijama, fokus je bio na priči i na onome što ona danas može da znači publici. Meni je lično bilo važno da ulogu ne gradim kao citat nečega što već postoji, već kao živ, scenski lik koji komunicira sa ansamblom i trenutkom u kojem nastaje. Kada se klasik čita iz savremenog ugla i sa jasnom umjetničkom vizijom, on prestaje da bude teret i postaje prostor za igru, istraživanje i iskren izraz. Upravo takav pristup nam je omogućio da "Oz" zadrži prepoznatljivost, a istovremeno dobije novu energiju i život na sceni.

GLAS: Radili ste u dosadašnjoj karijeri sa mnogo različitih reditelja koji je svaki posjedovao svoj autorski pečat. Radili ste sa Markom Misiračom, Đurđom Tešić, Aleksandrom Spasojević i mnogima. Međutim, ovo je Vaša prva saradnja sa Tomovićevom pa u vezi s tim možete li nam otkriti detalje rada i koje su to prednosti za mladog glumca kada radi sa ovakvom rediteljkom? 

PAVIĆ: Svaki reditelj sa kojim sam do sada radio ostavio je trag u mom profesionalnom formiranju, jer svaki autorski pristup otvara drugačiji ugao gledanja na glumu i scenu. Upravo ta raznolikost saradnji mi je pomogla da razvijem osjećaj za adaptaciju. Saradnja sa Anom Tomović bila je posebno značajna, jer ona posjeduje preciznu i jasnu rediteljsku viziju, ali istovremeno ostavlja prostor glumcu da aktivno učestvuje u kreiranju lika. Njen rad se temelji na dubokom razumijevanju teksta, ritma i ansambla, što mladom glumcu pruža sigurnost, ali i podstiče kreativnu odgovornost. Prednost rada sa Tomovićevom, posebno za mlade glumce, jeste u tome što insistira na procesu - na istraživanju, pitanjima i preciznosti, a ne samo na konačnom rezultatu. Takav pristup gradi povjerenje, scensku zrelost i osjećaj za ansambl, što su vrijednosti koje ostaju i nakon same predstave

GLAS: Ne tako davno imali ste premijeru opere "Jazavac pred sudom" reditelja Milana Bogdanovića. Dosta iskrenih pohvala bilo je na račun uloge Doktora koju ste maestralno odigrali i uljepšali sa sada već poznatim baritonom koji se rado sluša na daskama Narodnog pozorišta RS. Kakva iskustva imate iz ovog projekta s obzirom na to da je riječ o operi, kako ste se kao glumac snašli u svemu tom, da li je bilo nekih prepreka tokom procesa? 

PAVIĆ: Rad na operi "Jazavac pred sudom" za mene je bio veoma zanimljivo iskustvo, prije svega zbog same forme i specifičnog odnosa između glumačkog izraza i muzike. Opera mi kao žanr nije strana, s obzirom na to da sam tokom svog obrazovanja imao godinu dana studiranja solo pjevanja, što mi je pomoglo da lakše razumijem muzički kontekst, ritam i strukturu u kojoj se uloga razvija. Upravo ta forma je za mene bila posebno interesantna, jer zahtijeva preciznu glumačku koncentraciju, ritam i jasan odnos prema muzici, iako nije klasično pjevanje. Rad pod rediteljskom palicom Milana Bogdanovića bio je izuzetno dragocjeno iskustvo, jer opera kao forma traži drugačiju disciplinu i osjećaj za cjelinu. Kao glumac, morao sam da vodim računa o tome da glumačka misao bude jasna i čitka, a da se istovremeno uklopi u muzički tok predstave. Taj proces mi je bio inspirativan, jer je tražio drugačiju vrstu scenske prisutnosti i koncentracije. Prepreke u klasičnom smislu nije bilo, već prije izazov da se pronađe mjera i balans između glumačke slobode i muzičkog okvira. Upravo taj balans smatram najvećom vrijednošću ovog projekta, jer je dodatno proširio moje iskustvo i razumijevanje scenskih formi u kojima se gluma i muzika prirodno prožimaju.

GLAS: Pjevate, svirate... Nedavno ste objavili na "Jutjubu" obrade čuvenih srpskih sevdalinki poput "Jano mori" i "Bolna ljuba, bolna leži". Dosta pohvala je izrečeno na račun ovih obrada. Da li planirate da se ozbiljnije bacite u muzičke vode, možda neki koncert, album, što možemo od Vas očekavati?

PAVIĆ: Muzika je oduvijek bila važan dio mog izraza i prirodno se nadovezuje na moj pozorišni rad. Obrade koje sam objavio nastale su iz lične potrebe i ljubavi prema tradicionalnim pjesmama i melosu ovih prostora, koji u sebi nose snažnu emociju i priču. Drago mi je što je publika to prepoznala i prihvatila na lijep način. U ovom trenutku muziku ne doživljavam kao nešto što treba da bude odvojeno od glume, već kao njen nastavak u drugom obliku. Ne žurim sa velikim planovima, ali sam otvoren za mogućnost da se muzički izraz u budućnosti razvija kroz koncerte ili autorske projekte, ako za to sazri pravi trenutak.
Za sada mi je najvažnije da ono što radim bude iskreno i da ima smisao, bez opterećenja formom ili očekivanjima. Vjerujem da će se i u muzici, kao i u pozorištu, stvari dešavati onda kada treba, prirodno i bez žurbe.

GLAS: Većina glumaca ima svoje tajne želje u smislu nekih uloga koje priželjkuju stoga moramo i Vas da pitamo da li postoji neka uloga sa kojom biste se u skorije vrijeme voljeli uhvatiti u koštac i koja je to uloga te zašto baš ona?

PAVIĆ: Postoje uloge koje bih volio da istražim i odigram, ali neke ću ipak ostaviti za sebe - da ih ne ureknem ha-ha-ha. Mogu reći da su to uloge koje nude dubinu i mogućnost da kao glumac uronim u scenski i emotivni svijet lika, ali više od toga ću zadržati kao malu tajnu.

GLAS: Znamo da je književnost od velike važnost i vrlo bitan faktor za svakog kvalitetnog glumca koji je i te kako ozbiljno shvatio nauku "Rad na sebi". U vezi s tim, koja su to književna djela koja su uljepšala duhovna uvjerenja Pavla Pavića. 

PAVIĆ: Teško mi je da izdvajam pojedina djela, jer vjerujem da se iz svakog ozbiljno i pažljivo pročitanog štiva može naučiti. U tom smislu, važno mjesto u mom čitanju zauzimaju Ćosić i Ćopić, klasici domaće književnosti, Andrić kao neizostavna tačka oslonca, ali i Bećković, Dostojevski, Šekspir i Bukovski. Posebno mi je bliska misao Dostojevskog da je "čovjek tajna koju treba odgonetati", jer me stalno podsjeća da je zadatak glumca upravo traganje za istinom o čovjeku, a ne za efektom. Taj pristup je snažno uticao na neka moja lična i profesionalna načela - da ulozi pristupam bez predrasuda, sa strpljenjem i spremnošću da se uđe u složenost ljudske prirode, čak i onda kada ona nije prijatna ili jednostavna.

GLAS: Na čemu trenutno radite kad je u pitanju svijet umjetnosti i gdje publika može da Vas uskoro gleda? 

PAVIĆ: Trenutno sam u prazničnom režimu i iskreno - odmaram. Nema novih procesa u ovom trenutku, što je, čini mi se, podjednako važan dio posla kao i sam rad. Publika me, međutim, može gledati u najnovijoj predstavi koju sam radio, "Eksperiment: Civilizacija" Marka Dukića. U pitanju je teatarska studija o svijetu koji pokušava da opstane kroz nasilnu kontrolu, čak i onda kada je već prekasno. Kroz dvije jedinke pretvorene u eksperimentalni materijal, predstava otvara pitanje da li se civilizacija spasava pukom reprodukcijom tijela ili očuvanjem ljudskosti. Predstava progovara o društvima koja, pod izgovorom "višeg cilja", normalizuju prisilu, nadzor i instrumentalizaciju čovjeka. Istražuje trenutak u kojem sistem koji tvrdi da nas spasava postaje isti onaj koji nas uništava. Ovo je scenski eksperiment o tome šta ostaje od čovjeka kada mu se oduzmu impuls, sloboda i nježnost i da li se civilizacija ruši tek onda kada se čovjek raspadne iznutra. 

GLAS: Za kraj, što biste poručili našim čitaocima za ove novogdišnje i božićne praznike?

PAVIĆ: Želim svima mirne praznike, malo više strpljenja jednih za druge i što više razloga da se smijemo i budemo zajedno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.