Otpornik

Daleko od toga da bi se moglo reći da vidjeti starije ljude kako skaču predstavlja sasvim uobičajen prizor. Mlađe nije neobično vidjeti da skaču ili preskaču, a djeca i u mjestu mogu da skaču do iznemoglosti. Naravno da, kako odmiču, godine utkane u tijelo postaju sve manje poklonice skakanja, ali ne samo zbog istrošenosti tog tijela, nego i zbog mnogo puta ponovljenog iskustva da skakanje nailazi na otpor. Tabani, koljena, stražnjica, dlanovi, laktovi, glava, sve što, pri skakanju, nabasa na ono što ga okružuje, osjeća kako mu to što ga okružuje, bilo ono u čvrstom, tečnom ili vazdušastom stanju, pruža nekakav otpor.

Skakanje nije ništa drugo do kretanje, jedan naglašen vid kretanja. Isto tako, kretanje nije ništa drugo do radnja, stanje i zbivanje; odnosno, život. Na otpor, na koji nailazi skakanje, nailazi i svaka druga radnja, svako stanje i svako zbivanje. Živjeti, to znači nailaziti na otpor, i ujedno, kao i sve ostalo, pružati otpor. Dijete bi da skoči i sa krova; djeca ne očekuju otpor, a kad naiđu na njega on ih strašno iznenadi pa se silno uplaše. Zbog toga čovjek, koji bi da se nametne a ne očekuje otpor, nalikuje djetetu i ne strahuje prije, nego tokom ili nakon svog nametanja, onda kada je naišao na otpor. Iskustvo da sve, jedno drugom, pruža otpor nije nam dato istovremeno s dolaskom na svijet, ono se stiče s godinama, nije baš lagodno i čini suštinu onoga što nazivamo odrastanjem. U skladu sa sticanjem ovog iskustva, život čovjeka teče u uspostavljanju njegove sopstvene ravnoteže između otpora na koji nailazi i otpora koji pruža, ili u neuravnoteženosti. Budući da naš život ne može izbjeći nailaženje na otpor i da ujedno podrazumijeva da i mi pružamo otpor, preostaje nam da razvrstavamo otpore: na one koje nam valja savladavati i one koje ne, na one koje nam valja pružati i one koje ne. Jasno je da se ni savladavanje ni pružanje otpora ne odvijaju sami od sebe, nego od nas zahtijevaju znatan trud. Kad ovakav trud, vlastiti ili tuđi, doživljavamo kao blagodatan, onda ga pohvalno nazivamo - istrajnost, a kad ga doživljavamo kao uzaludan, pokudno ga nazivamo - tvrdoglavost. Pri tom, prilikom uporednog prosuđivanja vlastitog i tuđeg truda, lako nas ponesu pristrasnost i samouvjerenost, pa sebe po pravilu vidimo kao istrajne i dosljedne a druge kao tvrdoglave i usiljene, pogotovo onda kada se ti drugi trude da savladaju naš otpor ili da nam pruže svoj. Za početak treba otkriti ko je tvrdoglavac kad se savladavanje i pružanje istog otpora suoče u jednoj, sopstvenoj glavi..

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.