Osvrt na dramu "Kuronja" Nenada Tadića: Ženska trauma bez muške stvari

Nenad Tadić je do sada objavio nekoliko drama u dvije samostalne zbirke pod nazivom "Komendije" (2021) i "Kuronja i druge tragične komendije" (2026), te u zajedničkim knjigama drama "Završna riječ" (2024) i "Povremeni incidenti u krvotoku" (2024) zajedno sa Zoranom Todorovićem, Sanjom Savić-Milosavljević i Jelenom Lučić

Nijedna od ovih drama nije dobila pažnju kakvu zaslužuje niti je izvedena na sceni nekog od pozorišta iz Republike Srpske. Slutim, potpuno nezasluženo. Svoj sud temeljim na osnovu vrsnog komada „Kuronja“ koji sam čitala sa uživanjem, ali i sa zebnjom iščekujući kraj i plašeći se da ću se možda ipak razočarati i da pisac neće uspjeti zaokružiti svoju priču na dramski ubjedljiv i adekvatan način. I, pošto je drama od početka do kraja jednako dinamična i uzbudljiva, ubijeđena sam da je riječ o talentu koji se mora razotkriti široj čitalačkoj i gledalačkoj publici.

Riječ je o kompleksnom i sadržajnom komadu koji, naizgled, djeluje kao farsa i može biti izuzetno privlačan i onim gledaocima koji ne žele da se udubljuju u sam smisao dramskog komada. Posmatrajući dramu na ovaj način, mogli bismo reći da se autor bavi izuzetno aktuelnom temom transrodnosti ili rodnog identiteta uopšte. Međutim, treba istaći da Tadić ne ismijava LGBTQ zajednicu, već savremeni trend koji preporučuje hetero muškarcima da postanu "homići", kako ih naziva Tadić, a homićima da pređu u hetero kako bi doprinijeli svojoj popularnosti (a i zaradili, dodaje autor). U suštini, riječ je o feminističkom komadu, ne samo zato što je ovo komad o jednoj ženi, Dadoslavi, već zato što je Tadićev Novi čovjek, "vječni ideal svake političke, sociološke, filozofske, ekonomske i umjetničke klase i kaste“, kako ga on opisuje, zapravo žena: ali ne bilo kakva žena, već žena sa mudima! Da ne bude zabune: ovdje nije riječ o hermafroditizmu ili interseksualnosti, što je savremeni termin za pojavu dvopolnosti, već je riječ o potpuno osnaženoj ženi netaknutoj indoktrinacijom i tradicionalnim patrijarhalnim vaspitanjem koje uči ženu da bude slaba i potčinjena muškarcu. Ovo je žena koja se ponaša kao muškarac, ali i to je pogrešno. Ona uzurpira njegovu patrijarhalnu moć prema kojoj „jači tlači“, čak i kad je jači žena.

Ovakvim viđenjem onoga što se u teoriji naziva liberalnim feminizmom, Tadić se svrstava u red kritičara i pjesnika, kao što su Lucijana Bone, Nensi Čodorov, Odri Lord, Keril Čerčil ili bel huks, koji su redom ukazivali na nedostatke ovog tipa feminizma koji favorizuje žene na vrhu, poput Čelične Ledi (Margaret Tačer) ili Hilari Klinton, koje su došle na poziciju moći, ali tako što su se lišile ženskog principa koji počiva na empatiji i altruizmu.

Sjetimo se njihove literarne pretkinje, Ledi Magbet koja kaže:

"O, dođite, vi duhovi, što pravac. Mislima ubilačkim dajete, Pa mene pola moga lišite. I svirepošću najstrašnijom svu me Od glave pa do pete ispunite; Grubošću krv mi zgusnite, i svaki Prolaz i pristup kajanju zatvor'te, Da ne bi smer moj grozni uzdrmala Čovečnost pokajničkim pohodama, Il' izvršenje mir s njim sklopilo".

Tadićeva junakinja, Dada ili Dadoslava, je najprije tipična žena koja pristaje na sve zarad ljubavi, ma kako mučne bile njene žrtve, a onda se u stilu Orlanda Virdžinije Vulf transformiše u muškarca ne bi li se oslobodila patnje neuzvraćene ljubavi koja je opet gura ka Duletu, tipičnom muškarcu, ali ovaj put kao bratu, drugu i poslovnom partneru.

Dadina priča ima ciklični karakter, kao i struktura drame. Na samom kraju, dramatični i daroviti Tadić uvodi likove anđela kojima daje mogućnost da ponovo ispričaju Dadinu priču sa drugačijim završetkom i novom verzijom budućnosti. Međutim, u društvu prikazanom u komadu, a koje je ogledalo savremenog društva uopšte, brojne su prepreke koje žena mora da prevaziđe kako bi razvila novu svijest i osnaženu verziju sebe, a najveća prepreka su, naravno, sami muškarci, počevši od oca, koji uporno nastoje da osujete i uguše njenu potencijalnu muškost u komadu predstavljenu simbolom muškog polnog organa. Prema tome, centralno pitanje koje ova drama postavlja jeste kako i pod kojim uslovima je moguće rođenje Novog čovjeka koji je zapravo žena, ali nepatvorena, čista, nimalo zagađena izvitopirenim doživljajem muškog.

Drama Nenada Tadića provokativnog naziva "Kuronja" pripada tradiciji angažovanog teatra koje kritički posmatra svijet oko nas, postavlja pitanja, ruši tabue i preispituje opšta mjesta i uvriježene društvene doktrine. Dinamična je, direktna i srodna antologijskim komadima, poput "Ševa i šoping Marka Rejvenhila ili Razneseni Sare Kejn, i urgira na potrebu postojanja alternativne pozorišne scene gdje bi se okupljali mladi koji bi, prije svih, mogli da razumiju ovu dramu i uživaju u njoj. Osim što drama korespondira sa svjetskim pozorišnim trendovima, uočljiva je tematska veza sa makar jednim djelom iz regiona - radi se o romanu Tatjane Bijelić "Rihtanje rebara" (2025) - u kome je takođe riječ o uspostavljanju dominacije nad ženom i transgeneracijskoj traumi koja pogađa jednako i muškarce i žene.

Prema tome, jedno od ključnih pitanja koje postavlja ova drama, ali i druga djela koja se bave istom tematikom, moglo bi se ticati pojedinačnog premišljanja o tradicionalnim tumačenjima termina "muško" i „žensko“, kao i društvenom angažmanu svih koji dijele autorovo viđenje tradicionalnih muško-ženskih uloga i njihovih aberacija. Podsjećam, pozorište u svom izvornom značenju označava „mjesto na kome se vidi“, te je stoga neodložno prikazati ovu dramu široj publici kako bi prepoznala pojave iz naše svakodnevice i djelovala preventivno. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.