Okvir

Čak i onda kada prikazujemo otjelotvorenje ili natčulno prisustvo vječnih, neograničeno rasprostranjenih, sveobuhvatnih i svemoćnih božanskih pojava, mi ih prikazujemo u okvirima zdanja, statua, slika, književnih ili muzičkih djela. Stoga uopšte ne začuđuje da mi, sa daleko razumljivijom dosljednošću prema ograničenosti smrtnog života, određujemo i postavljamo okvire sami sebi i jedni drugima; smještamo životinje u okvire štala, torova, svinjaca, kokošinjaca, ribnjaka, akvarijuma, kaveza; gajimo biljke u okvirima leja, taraba, saksija.

Iskustvo nam svakodnevno potvrđuje uvjerenje da su naše mogućnosti ograničene, ali to uvjerenje ne podrazumijeva da mi u sebi i van sebe nailazimo na jasno zacrtane okvire svojih i tuđih ograničenja, koji bi za svakog od nas pojedinačno i za sve nas zajedno predstavljali neosporivo vjeran nacrt sopstvenih i tuđih mogućnosti. Dakle, svi potpuno jasno zapažamo da smo svi ograničeni okvirima sopstvenih mogućnosti, ali niko ne zapaža potpuno jasne okvire ni svojih ni tuđih ograničenja. Te okvire mi naslućujemo, i naslućene ih, manje ili više proizvoljno, zacrtavamo i sebi i drugima, a upoređujući sopstvene nacrte svog i tuđih okvira sa nacrtima istih tih okvira koje su zacrtali drugi, uviđamo razne podudarnosti i nepodudarnosti. Tako se okviri mogućnosti dovode u pitanje, na koje se odgovara potvrdno ili odrično, sprovođenjem ili nesprovođenjem mogućnosti u djelo.

Mi, takođe, dovodimo u pitanje i sprovođenje u djelo nekih od mogućnosti za koje pouzdano znamo da nam stoje na raspolaganju unutar naših okvira, jer smatramo da nismo dostojni njih ili da one nisu dostojne nas. Ako poričemo sopstvenu dostojnost za sprovođenje u djelo neke mogućnosti kojom raspolažemo, onda takvo samoograničavanje može da bude naš najkukavičkiji čin nepravde prema vlastitom ili tuđem životu; a ako dostojnost za sprovođenje u djelo poričemo nekoj mogućnosti kojom raspolažemo, onda takvo samoograničavanje može da prestane da bude ograničavanje i da preraste u dostojan rast po uspravnoj osi ljudskosti.

Izvorski bistra suza tuge izvire iz pogleda koji posmatra sprovođenje u djelo nametljivih mogućnosti, kojima onaj čovjek koji njima raspolaže nameće zatvoreničke ili dželatske okvire nenametljivim mogućnostima drugog čovjeka. To je suštinski okvir svega onoga što doživljavamo kao ljudsko zlodjelo i zovemo zločin; kao što je doživljaj ispoljavanja nenametljivih mogućnosti suštinski okvir svake bistre ljudske sreće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.