Od Ruže Todorove do Ane Kraus

Čitajući pažljivo opise djevojaka u Vukovim lirskim pjesmama, koje su čas bile rumena ruža, čas perunika, pa zrno biserovo, grana bisernica ili zlato materino, ali i kad djevojke njima iskreno kazuju: "Umreti, dušo, hoću za tobom", može se zaključiti da Vuk, u stvari, opisuje svoju prvu ljubav, lijepu djevojku iz Tršića, Ružu Todorovu.

Lako se, takođe, može zaključiti da je sve te milene riječi u opisu djevojaka Vuk govorio svojoj Ruži, a kasnije ih vješto ugrađivao u narodni deseterac.

U Vukovom životu osim Ruže Todorove bilo je još žena, ali je ona sve vrijeme bila njegov neprebol i "daleka uspomena".

Dok je ustaničkim i činovničkim obavezama izbijao iz zavičaja za Vukom je, zaista, od ljubavi "umirala" Ruža Todorova, sa kojom je mladi sin Stefana Karadžića na tršićkim proplancima čuvao stoku, brao cvijeće i voće. Dok je on sa sobom stalno nosio bukvar i "učio pismena", Todorova kćerka je prela i pjevala. Zavoljeli su se još kao djeca, pa su i Stefan i Todor smatrali da su njihovi sin i kćerka već zaručeni.

U to vrijeme Vuk je, kao đak, bio na posebnoj cijeni, ali i veoma spretan i privlačan mladić. Njihova sreća nije dugo trajala. Pomutili su je burni događaji u Srbiji s početka 18. vijeka, pa je pismeni Vuk u ustanku obavljao razne pisarske i sekretarske poslove kod Đorđa Ćurčije i Jakova Nenadovića.

- U početku ustanka Ruža i nije mnogo tugovala za Vukom, jer je on uspevao ponekada, između bojeva i sukoba sa Turcima, doći u Tršić i biti sa njom, ali je njegov konačni odlazak iz rodnog sela usledio kada mu je podmukla bolest uzela maha - noga mu se savila i ukočila, pa je zbog toga stalno morao nositi štulu. Po svemu sudeći, Vuk nije hteo da ga njegova prva ljubav Ruža Todorova vidi hromog - kaže književnik Ljubomir Ćorilić.

Ruži vjerovatno ne bi smetao njegov fizički nedostatak, ali za njega je to bila prevelika prepreka da bi je zauvijek vezao za sebe.

Vuk nikada nije zaboravio svoju prvu ljubav Ružu Todorovu. Uvijek je mislio na nju, ali nastojeći da je i poslom i životom drži što dalje od Tršića - da ga ona ne vidi hromog.

Da Vuk nikada nije zaboravio Ružu Todorovu potvrdili su kasniji dramatični događaji u Srbiji. Kada je knez Miloš Obrenović zbacio sa srpskog prestola sina Đorđa Patrovića, kneza Aleksandra Karađorđevića, i ponovo došao na vlast, nemilosrdno se svetio pristalicama suparničke dinastije. Na žestokom udaru bila su i dva mlada oficira, sinovi Ruže Todorove, Vukove prve ljubavi. Bilo je samo pitanje trenutka kada će ih Miloš pogubiti, pa je Vuk jedva uspio umoliti kneza da im poštedi živote. Čim mu je knez Miloš prihvatio molbu, Vuk ih je odmah, da se silni gospodar ne bi predomislio, hitno prebacio u Austriju. Tako se na najljepši način, spasavši joj sinove, odužio svojoj Ruži.

Mnogo godina kasnije, na Vukovoj sahrani u Beču, pojavila su se dva stasita mladića. Odali su poštu velikom reformatoru i dugo su stajali pored njegovog odra. Sveštenici su Vukovoj kćerki Mini rekli "da su to sinovi Ruže Todorove, prve ljubavi njenog slavnog oca u Tršiću". To je bilo i posljednje pominjanje ljubavi Ruže Todorove i Vuka Stefanovog.

Prije tog događaja u Negotinu je živjela i "plemenita gospođa" Sara, mlada udovica krajinskog kneza i velikog trgovca Miše Karapandžića, sa kojom se Vuk sprijateljio ubrzo po dolasku u Negotinsku Krajinu.

Sve što se događalo između Sare i Vuka ličilo je na romantičnu priču. Mlada udovica imala je velikih teškoća oko trgovine ovcama, sirom i drugom robom preko Dunava iz Rumunije. Na rijeci i oko nje bilo je dosta hajduka i odmetnika, posebno sa rumunske strane, pa je jednom nenadano došla na "đumrukanu", carinarnicu čiji je starješina bio Vuk.

I kako se to uvijek u ljubavi događa, Vuk se na prvi pogled zaljubio u otmenu, zanosnu i neodoljivu gospođu Karapandžić. Uprkos tome što je taj posao za nju mogao odmah završiti, on je, da bi se ona što duže zadržala u carinarnici, odugovlačio. Kada je njena kočija otišla Vuk je tužno gledao u dunavske talase iskreno želeći da i on sam bude jedan od njih, kako bi tekao sve vrijeme dok bi put vodio pored obale.

Ipak mu se posrećilo - ubrzo je stiglo službeno pismo od Sare, ali njegova urođena hercegovačka bistrina i oštroumnost brzo je primijetila da u drugom dijelu pisma ipak mnogo toga odudara od puke poslovne prepiske.

Sudbina je ponovo umiješala prste u Vukov život. Navala Turaka je i ovu njegovu ljubavnu vezu zauvijek prekinula. Vuk je krenuo ka sjeverozapadu, a Sara u Oršavu. Njihova kasnija prepiska, puna nježnosti, topline i prisnosti rječito je govorila o prirodi njihove veze.

Vuk je u nekoliko navrata Saru zvao da dođe u Beč, a ona je sve činila da on dođe u Negotin. Susret se nikada nije ostvario, pa Vuk idućih godina piše pjesme Ani Kraus, sa kojom će stati pred oltar.

Sa Anom je imao i djecu - sa njom se konačno i skrasio. Nešto kasnije, kada je već zauzeo svoje mjesto u srpskoj istoriji, književnosti, nauci i kulturi, Vuk je dolazio u Tršić, ali se nikada nije susreo sa Ružom Todorovom, koja se još u vrijeme Prvog srpskog ustanka bila udala za jednog tršićkog trgovca i izrodila djecu s njim. Ispunila se tako njegova želja da ga ona nikada ne vidi hromog.

Prolazeći u tim prilikama dolinom Žeravije, te obilaskom svojih vinograda, livada i drugih imanja u Tršiću i na Lagatoru kod Loznice, sigurno mu je često iskrilo srce zbog uspomene na "cvet koji ostane lep i kada uvene" - na njegovu prvu ljubav Ružu Todorovu. Na njegov neprebol.

Divljenje

Dolaskom u Negotinsku Krajinu 1911. godine za carinika i sudiju, bolestan, sa štakom i štulom Vuk je počeo svoj novi život, ali se, sa kostoboljom, sakat, mali rastom, osjetljiv i slabašan, nelagodno osjećao i bio je povučen. Divio se junacima svoga vremena, posebno onim koje je sretao u ustanku, ali mu je bolest, pored razorenih nerava, unijela i nemire u duši, što ga je sve više udaljavalo od njegove prve tršićke ljubavi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.