O drami Rupa (multiet(n)ička bajka o strahu): Dobra za "Nušića", ali ne za naše teatre

Dramu "Rupa (Multiet(n)ička bajka o strahu)" autorke Jelene Lučić objavila je edicija "Dijak" 2024. godine zajedno sa još tri savremene drame Republike Srpske: sa dramom "(Ne)utješni" autora Zorana Todorovića, dramom "Okupanjcija" Sanje Savić Milosavljević i dramom "Kuronja" Nenada Tadića.

Drama o kojoj je ovdje riječ opisuje svakodnevnu bosansko-hercegovačku poslijeratnu stvarnost. O kom se entitetu radi  Republici Srpskoj ili Federaciji Bosne i Hercegovine – manje je važno od suštinske sličnosti između njih. Zapravo, ova dva entiteta su u drami prikazani kao dvije oronule zgrade, okrenute jedna prema drugoj, između kojih se nalazi treća zgrada, jednako oronula, ali napuštena - Rupa.

Ambis u koji prijeti da upadne čitavo dvorište, odnosno Bosna i Hercegovina, je u fokusu interesovanja autorke, pa bi glavna tema ove drame mogla biti podjela, ili tačnije podjele: između muškaraca i žena (što je i najavljeno istoimenom numerom muzičke grupe "Buldožer" koja otvara dramu), između entiteta, naroda, političkih stranaka, vjernika i ateista i raznih drugih grupacija koje gaje hegemonijske pretenzije nad drugima. Rješenje ove problematike, koje nudi autorka u svojoj drami, spada u domen nadrealnog i fantastičnog na što, pretpostavljamo, ukazuje i drugi dio naslova drame: "multietnička bajka".

Stanovnici spomenutih zgrada, koji su ujedno i akteri u drami, Krojf, Seka, Dika, Maca, Toto, te pripadnici mlađe generacije, Rajan i Kaniđa, preživljavaju. Oni su toliko navikli na svoju sumornu egzistenciju da "ćute i trpe", kako kaže Krojf, da više ni ne zna "je li čovjek il' živinče" (198). Naročito represivnu atmosferu stvara zvuk misterioznog Zujavca koji dolazi iz Rupe i sa kojim se komšiluk, kako izgleda, saživio. Međutim, da će stvari uskoro da se promijene nagoviješteno je već u prvoj sceni u kojoj se pojavljuje zagonetni Vupko. Obučen u "unikatnu maskirnu pidžamu prošaranu cvjetićima upadljivih boja", ovaj lik se stvara niotkud i započinje razgovor sa Krojfom nasred dvorišta u kome su trava i cvijeće zamijenjeni gomilom smeća. Zbog njegovog upadljivog i egzotičnog izgleda, Krojf odmah zaključuje da Vupko mora biti neki odbjegli mentalni pacijent, ali uprkos ovakvom zaključku, on nastavlja razgovor s njim i saznaje da njegov sagovornik zna dosta o Rupi i njenim stanovnicima; po svemu sudeći, izgleda da je on čak nekada i živio tu, jer, između ostalog, zna za misterioznu "sobu sa vratima u kojima je bio zlatan ključić". Njegova aluzija na priču "o jednom proljeću, u malom kraljevstvu, negdje na kraju svijeta" uznemirava Krojfa koji se vrpolji i postaje sve napetiji.

Ovo je uvod u dramu u kojoj će kasnije Krojf sa svojom ženom i komšinicama Dikom i Macom izvesti diverziju na krov Rupe, isključiti Zujavca i tako sprovesti pravu revoluciju u svom dvorištu. O tome kakva će biti reakcija vladajućih struktura ili "Alfi", da pozajmimo termin koji koristi Oldos Haksli u svom čuvenom djelu "Vrli novi svijet", i koji će biti konačni ishod komšijskog prevrata, govori ostatak drame. Paralela sa Hakslijem ili Orvelom sama se učitava u komad J. Lučić: Zujavac je očigledna aluzija na postojanje policijske države i nadzora tipa "Svevidećeg oka" ili "Velikog Brata" koje stanovnici nastoje da izbjegnu, primjera radi, puštanjem glasne muzike za vrijeme privatnih razgovora, obaveznim gašenjem svjetala i navlačenjem zastora i u kojoj disciplinu nad stanovništvom sprovode "nindža kornjače" sa kodnim imenima, kao što su Kobra, Tigar ili Šakal.

Ipak, uprkos ozbiljnoj i veoma aktuelnoj tematici kojom se drama bavi, autorka je uspjela da nađe otklon od "teške" teme koja može emotivno da optereti čitaoca – što je, naravno, vrlo često neophodno, naročito u anesteziranom vremenu u kome živimo i u kome je empatija nepoznanica – kroz svedenu upotrebu humora i, naročito, lokalizama ("dajdera", "mufljuz", "uhljup", "ušćakne", "ofrlje", "meščini", "krmeljuša") koji ne mogu, a da ne izazovu smijeh kod čitaoca. Naročito zabavan lik je neustrašiva komšinica Dika koja je, zapravo, prototip prave balkanske majke:

RAJAN: Meščini, Diko, u tebe tak klimaks s repetom! Udara li, udara...

DIKA: Oooooo, rodila majka, ko mi je to uranio... (Ljubi ga) E taman si dobro, ja pristavila kaficu pa sve izvirujem kroz prozor koga bi svratila.

RAJAN: Boga ti jes ti normalna, vidiš li koja su doba?!

DIKA: Prava-va! Prava su doba, Rajane sine, znaš ti šta sam ja posla dosad uradila... Neki mi se teret sa mene skinuo kako sma ustala, meščini nakraj bi svijeta mogla stić kad bi me ko zovnuo.

RAJAN: Jašta će, samo mu ti trebaš... (Sjedne za sto) Smanji taj radio, bona, ne mogu se i s tobom i s Bebom nadvikivat!!! (Dika utiša muziku pa priđe da ga još jendom poljubi. Rajan se opire) Imaš kakvih cigara u kući?

DIKA: Ima majka za tebe sve! Eno ti načeta šteka iza onih knjiga u tvojoj sobi pa uzmi kolko hoćeš, sad ću ja i krmeljušu zasut... Ja lijepa života, Tito dragi. Ko da progledah od jutros...

RAJAN: Đe ti vidiš jutro, boga ti... (Odlazi u sobu. Čuje se da nešto pada na pod, potom i gunđanje) A jesi im našla bajtu... Gledaj ti đe je ona njih zavukla...

DIKA: Zna majka da tu nećeš privirit ni za lijeka! (208)

Osim lokalizama, jezik drame prožet je i fudbalskim žargonom: zgrade su Stativa 1 i Stativa 2, likovi nose imena nekih od najpoznatijih svjetskih fudbalera (Krojf, Rajan, Kaniđa), klupa iz dvorišta je Penal; neki drugi primjeri iz razgovora bili bi "gužva u šesnaestercu" ili "iz keca u jedan". Ovaj žargon im služi kao paravan iza koga govore o stvarima koje su zaista od značaja: razgovor o fudbalu je bezazlen, razgovor o Rupi nije.

Drama se sastoji od 10 scena od kojih svaka nosi naslov, po ugledu na epsku dramaturgiju Bertolta Brehta, nerijetko upućujući na sadržaj scene i to kroz aludiranje na određeni segment iz popularne kulture: na pjesmu Zabranjenog pušenja "Nedjelja kad je otišao Hase?", na poznati stih iz Šekspirove drame Hamlet "Biti ili ne biti", na dramu Tenesi Vilijamsa "Mačka na usijanom limenom krovu", itd. Svakom od ovih sintagmi autorka se humoristično poigrava na ovaj ili onaj način prilagođavajući je svome komadu, kao npr. "Biti ili ubiti" ili "Nedjelja kad se vratila Vesna". Duh popularne kulture osjeća se i u razgovoru između Rajana i Kaniđe koji podsjećaju na Bracu i Cileta iz filma "Kad porastem biću Kengur" iz 2004. godine i koji dane provode na krovu zgrade ispijajući pivo i pušeći džoint (baš kao i ovi iz drame Rupa), dok se ostale komšije iz kvarta uglavnom interesuju za fudbal, kladionicu, a naročito rijetko uspješnu karijeru njihovog drugara Kengura koji je uspio da potpiše čak za engleski Istvič.

Drama "Rupa (Multiet(n)ička bajka o strahu)" autorke Jelene Lučić je dobitnik nagrade "Branislav Nušić" za 2025. godinu koju dodjeljuje Udruženje dramskih pisaca Srbije i još čeka svoje prvo izvođenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.