Nikola Bundalo za "Glas Srpske": Životi ljudi od krvi i mesa najbolji materijal za teatar

Iznenađen sam samim obimom reakcija. Tokom procesa smo imali unutrašnji osjećaj da će stvar "izdobriti". Nije bilo otimanja izvan naših namjera, proces se otvarao iz probe u probu i znali smo da smo na dobrom tragu.

Rekao je za "Glas Srpske" režiser Nikola Bundalo, komentarišući koliko je bio iznađen pozitivnom reakcijom publike i kritike nakon premijere komada "Martin udio" u NPRS. Talentovi banjalučki umjetnik režirao je predstavu rađenu po hvaljenom i nagrađivanom romanu Sanje Savić Milosavljević, sarađujući na scenariju sa autorkom i Goranom Starčevićem. Banjalučka premijera, održana prošle sedmice, ispraćena je petnaestominutnim ovacijama i aplauzima, a bila je, kako on ističe, i za njega iznenađenje, posebno u pogledu emotivnosti reakcija.

- Ipak, da budem iskren, iako sam se nadao, nisam očekivao ovakav emotivan prijem, pogotovo jer je tema kompleksna, a roman Sanje Savić Milosavljević, iako izuzetan i jako nagrađivan, nije bio komercijalni hit, niti je bio prvobitno objavljen kod velikih izdavača. Sama Sanja je sa njim napravila ozbiljan izlet u prozu, iako je suštinski dramski stvaralac i upravo zbog statusa koji taj roman ima u krugovima struke, ovakav odjek u javnosti me je iskreno zatekao - rekao je Bundalo.

GLAS: Kada Vas je umjetnički direktor Narodnog pozorišta RS Ljubiša Savanović pozvao da radite adaptaciju, susreli ste se sa romanom kompleksne strukture, i jezički i hronološki. Kakve su bile Vaše prve reakcije na čitanje i da li ste taj materijal odmah mogli zamisliti na sceni?

BUNDALO: Zapravo, sve u vezi s tim romanom bilo je otežavajuće za scenu. Ta fragmentarnost, nedostatak linearne hronologije i stalno miješanje vremena i prostora bili su ogroman izazov. Kada je Sanja radila prve verzije dramatizacije, više me je mučilo tretiranje vremena, nego samog prostora. Prostor u pozorištu lakše rješavamo, to su igrajući prostori, kuća, kauč ili kuhinja. Ali vrijeme je bilo fragmentirano kao kod Nolana u filmu "Denkirk" sa velikim skokovima. Imamo Ivanu u par dana, Martu kroz osam decenija i Dušana koji je, manje, više, spakovan u jednu vožnju Pale - Beograd. To tretiranje paralelnih vremenskih tokova mi je bilo najzanimljivije u cijelom režiserskom procesu.

GLAS: Koliko je Vaš lični emotivni utisak nakon čitanja bio presudan da prihvatite ovaj izazov?

BUNDALO: Kada mi je Ljubo dao knjigu, rekao je: "Čitaj, neću ti ništa govoriti". Pročitao sam je i ostao potpuno raspamećen. Imao sam osjećaj kao da slušam nekoga iz sopstvene porodice kako mi priča te sudbine, utkane u porodične istorije dobrog dijela naroda ovog prostora. Kasnije, dok smo šetali Gospodskom ulicom, Ljubo me pitao: "Bi li ti to uzeo da režiraš", uz opasku da je važno da to radi neko naš, a ne neko sa strane, ko možda ne bi osjetio tu emociju na pravi način. Mislio sam da možda nisam dorastao izazovu, ali njegova podrška i podrška upravnice Dijane Grbić, te cijelog kolektiva Nacionalnog teatra, me je dodatno ohrabrila i ne samo mene kao režisera, nego cijelu ekipu da iznesemo proces do samog kraja.

GLAS: Od prve verzije dramatizacije do premijere prošlo je više od godinu dana. U jednom trenutku se tokom rada na tekstu priključuje i dramaturg Goran Starčević. Zašto baš on i koliko je generalno uticao na finalnu verziju?

BUNDALO: Goran i ja smo studirali zajedno, on je bio na dramaturgiji, dok sam ja bio na režiji. Mi se "kopčamo" ne samo po pitanju zanata, već i identitetski i ideološki. On razumije ovu priču iznutra. Njegov rad na seriji "Tvrđava" je pokazao da ima neophodnu hrabrost i "bezobrazluk" da eksperimentiše. Trebao mi je neko ko će u procesu ubrizgati dodatno gorivo u tekst koji smo Sanja i ja već postavili.

GLAS: Kasting je izuzetno specifičan, oko 15 glumaca, više od 20 likova, pri čemu neki glumci igraju više uloga, drugi igraju isti lik u nekoliko decenija. Kako ste birali podjelu i kada ste znali da imate postavku koja može iznijeti predstavu?

BUNDALO: Bila je to čista matematika - koliko glumaca je optimalno da predstava bude bogata, a opet mobilna, da može da živi i putuje. Od početka sam znao da želim Natašu Perić i Smiljanu Marinković za uloge Marte i Ivane, jer je to bio prirodan nastavak našeg prethodnog rada. Za Dušana nije postojala savršenija podjela od Aleksandra Stojkovića.

Piksi ima tu narodsku neposrednost i nevjerovatnu energiju koja gura cijelu radnju. On je suštinski vrlo zanatski i žovijalan glumac i nevjerovatno sa kakvom lakoćom iznosi svoje scene. Kada se tu pridružila Nikolina Friganović, koja se strašno vezala za lik Milke tokom čitanja romana i kad se kao gost uključio Jovo Maksić, koji nije glumio Rajka, već jeste bio Rajko, sve kockice su se sklopile u pravu glumačku bajku za mene kao režisera i cijeli autorski tim.

GLAS: Jedan zanimljiv generacijski spoj iskustva i mladosti na sceni i to uglavnom iz redova domaćeg glumišta.

BUNDALO: Možda sam malo dosadan, jer to stalno ponavljam. Uvjeren sam da se ovaj komad ne bi mogao nigdje drugo postaviti nego sa ove strane Drine. To je naša priča, utkana u naš genotip i to je glumačka ekipa prepoznala i osjetila, što je vjerovatno i stvorilo pravu hemiju na sceni.

Bez lažne skromnosti, mi imao strašan ansambl, koji se olako potcjenjuje prije svega kod nas, ali kada radite izvan ove sredine, tada vidite da imamo jednu vrhunsku plejadu glumaca, koji su prošli cijeli zanat, od studentskih rola, preko sporednih do glavnih uloga. Napravili smo vrhunski omjer na pozornici. Jedan spoj starije i iskusnije generacije, koju čine Piksi, Nikolina Friganović, Miljka Brđanin i ostali, do jedne nove talentovane generacije, koja doslovno grize na sceni, s jednom strašnom energijom i zalaganjem poput Nataše Perić, Anđele Tasić, Ane Vinčić, Tare Jovanić, Danila Kerkeza, Senada Milanovića i drugih, da ne nabrajam sad... Takav trud, takav profesionalizam u radu, talenat, na kraju krajeva, teško je naći na jednom mjestu i to je stvarno ostvarenje sna za svakog režisera.

GLAS: Scenografsko rješenje sa rotirajućim autobusom postalo je zaštitni znak predstave, kao krajnje jednostavno, ali genijalno funkcionalno. Kako je nastala ta ideja?

BUNDALO: To je plod razgovora sa scenografkinjom Draganom Purković Macan. Tražili smo dugo zajednički sadržalac za sve te prostore koji se pojavljuju u predstavi od Like preko Beča i Sarajeva do Beograda. Jednog dana me je pozvala i samo rekla: "Bus". To je bilo to. Autobus je simbolička vremenska kapsula. On je "kuća na drumu", koju svi mi na ovim prostorima imamo. Na točkovima zidaš kuću, pa je napuštaš. To rješenje nam je otključalo cijelu viziju, od traktora do vojnih kamiona.

GLAS: Iako je priča lokalna, ona nosi snažnu univerzalnu poruku, lako razumljivu u bilo kojem kutku svijeta. Slijedeći Sanjinu poetiku svjesno niste usmjerili fokus na velike istorijske ličnosti, već na obične ljude, tačnije prvenstveno žene, koje su na ovim prostorima bile kičma porodice, dok su drugi primali zasluge na grudi.

BUNDALO: Upravo to. Žene su te koje su preživljavale, koje su odgajale, brinule, kuvale, prale, ispraćale u ratove, sahranjivale i tugovale, dok istorija lomi sve oko njih. Ljudi se vezuju za predstavu, jer vide žive ljude, a ne ideološke proglase. Sanjin roman nudi snažne likove, u koje lako povjeruješ da su stvarni ljudi od krvi i mesa, a to je najbolji materijal za pozorište.

GLAS: U predstavi je prisutan specifičan spoj komedije i tragedije, takozvana dramedija. Koliko je bilo važno zadržati taj omjer?

BUNDALO: To je usud našeg naroda. Mi nemamo čistu komediju kao na Zapadu. Kod nas je smijeh uvijek socijalno angažovan, gorak ili od muke ili od tragedije. Nama je u procesu taj humor bio ljekovit, bio nam je ventil dok smo kopali po teškim temama poput ratova, "Oluje" i ideoloških podjela. Ako se publika nasmije na soljenje jagnjeta faksom, a pet minuta kasnije ima knedlu u grlu, znači da smo pogodili puls stvarnog života.

GLAS: Predstava se bavi teškim temama od Drugog svjetskog rata do egzodusa devedesetih. Kako ste izbjegli zamku banalizacije ili propagande?

BUNDALO: Ključ je bio u tome da se bavimo ljudskim sudbinama, a ne agendama. Nismo primarno pričali o političkim ili ideološkim porukama, već o čovjeku, njegovoj muci i životnom putu. Bili smo temeljni, prečešljali smo hronologiju i topologiju svih događaja, pazeći na detalje poput registarskih tablica ili vojnih obilježja. Oni koji su to preživjeli, prepoznaju te detalje i to im daje potvrdu autentičnosti.

GLAS: Kakvi su dalji planovi za "Martin udio" nakon što sezona u matičnom pozorištu bude privedena kraju?

BUNDALO: Cilj je bio da ovo bude kruna aktuelne sezone. Predstave su rasprodate u aprilu, a imamo igranja u maju i junu. Od jeseni planiramo gostovanja i festivale. Ovo je na neki način kruna i moje dosadašnje decenije rada, od Studentskog pozorišta do velike scene NPRS. Srećan sam što se osjeća buđenje teatra, ne samo u Banjaluci, već i u Istočnom Sarajevu i Bijeljini. Jasno je da se to ne može desiti preko noći, da je to dugotrajan proces u kojem treba da budu stvoreni uslovi, autori, ali i da bude "školovana" publika, koja je na mnogo mjesta uskraćena za istinsku umjetnost. Važno je da uprave pozorišta daju šansu mladim ljudima, da nas "guraju u vatru", jer se tako kali čelik i stvara kvalitetan kadar.

GLAS: Ova predstava i neki prethodni komadi koje ste režirali tokom studija, uslovno rečeno, dosta su tragični, uglavnom drame. Da li postoji neka lična želja za autorskim iskorakom u drugom smjeru?

BUNDALO: To je već postalo jedna vrsta interne šale u vezi sa mojim radom. Jeste, nekako sam dosta mračio (smijeh), da li sam tome sklon od sebe ili su se nekako stvari namjestile u tom smjeru, nisam siguran, reklo bi se da je "Martin udio" nekako najvedriji komad, a onda je jasno koliko su ostali bili vedri (smijeh). Definitivno imam želju da radim čistu komediju.

I napokon se tako i namjestilo, jer ovog ljeta počinjem, a tokom jeseni radim glavni dio procesa u vezi sa predstavom "Sumnjivo lice" Branislava Nušića u Narodnom pozorištu u Beogradu. Klasik vedrih tema (smijeh).

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.