Nije zamrlo, već umrlo

Kao čovjek osjetljive savjesti, učestvovao sam u stvaranju Udruženja književnika Republike Srpske, u ratu 1993. godine, na Jahorini, pred više od 50 književnika iz Srbije i Republike Srpske.

Učestvovao sam i u njegovom održanju i opstojanju, a kao dokaz su moji članci, traktati i istraživanja.

Prema Zakonu o udruženjima i fondacijama, organi Udruženja književnika su: Skupština Udruženja, članovi Uprave, predsjednik Udruženja, Nadzorni odbor, Sud časti i Komisija za prijem novih članova. Ništa od svega toga nije radilo, niti je davalo znakove života za proteklih sedam godina.

Udruženje je imalo neki ugled dok je predsjednik bio Nikola Koljević, ali kada je izgubio državničke funkcije, ostala mu je samo ta funkcija na kojoj se nije proslavio, jer su ga sklonili iz života... kao "samoubicu" kojeg su ubili drugi.

Iza toga su bile besmislene i svadljive skupštine (u Palama, Zvorniku, dvije u Banjoj Luci), na kojim su pisci ličili na pijačare, koji se nadmeću da prodaju jeftinu robu.

Nerad Udruženja proizveo je "nicanje" književnih klubova, u kojima ima svega više nego pisaca, a najviše onih koji su se bavili kućnom književnošću. Nerad Udruženja nadoknadila je Banjalučka podružnica, koja je samo imaginarno pri Udruženju književnika Republike Srpske (zamrlom i umrlom), a zahvaljujući promućurnom Zdravku Kecmanu, ona se registrovala na sudu i ima svoj žiro-račun, što je temeljni dokaz smrti Udruženja književnika Republike Srpske. Kako? Ne mogu podružnice, po regionalnom, gradskom ili bilo kojem drugom osnovu da se registruju kao samostalni pravni subjekti, koji koriste ime krovnog udruženja.  

Udruženje već sedmu godinu nije održalo ni godišnju ni izbornu skupštinu, nijednu sjednicu Uprave, Nadzornog odbora, Suda časti i Komisije za prijem novih članova, a provejava u javnosti da je podneseno 100 molbi za prijem. (Gdje? U groblje živih mrtvaca!)

Zakon o udruženjima i fondacijama (član 40) ističe da se udruženje briše iz registra "ako je proteklo dvostruko više od vremena utvrđenog statutom za održavanje skupštine udruženja". Skupština je trebala da se održi svake druge godine, a za šest godina nije održana nijedna, niti je udruženje davalo ikakve znakove života. Ono nije zamrlo, već umrlo.

Za sahranu i parastos postoje neizbrisivi tragovi: "Rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture RS od 13. decembra 2006. godine, Udruženje je dobilo sredstva u iznosu od 3.000 KM da održi sjednicu Skupštine", koja nije ni pomoću trikova mogla biti održana, jer su pisci neodgovorni i imaju ono što i zaslužuju. Njihovo glasilo "Zalog" je spomenik živim mrtvacima, a njegov zastoj da ih niko neće učiti kako se živi, a to što su "naučili" pisati je njihov problem i neka žive sa njim.

Vlastima to dobro dođe. Nude sve piscima ako se slože po onoj narodnoj: "Složna braća nove dvore grade, a nesložna i stare razvaljuju". Nude im prostorije i profesionalizaciju sekretara Udruženja.

Vlast neće  pisce koji postavljaju uslove, već one koji prihvataju ono što im se nudi. Osim toga, svaki pisac je opasan svjedok, što pošteniji, to nepotkupljiviji.

Nude im sve osim parastosa za Udruženje koje nije zamrlo, već umrlo, jer od pisanja se ne može živjeti, ali može umrijeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.