Nestala krivina udesno

Napuštam grad gdje važe dvije đavolje ispovijesti: ćuti, ne govori!

Prati me jesenje sunce, bolna tišina i riječi "nedoba je istine". 

U Sarajevu se vide duge sjenke rata.

U zgradi zapečaćene tišine blistaju slova "Avaza". Otužan je diznilend za treće doba. Od zagađene krvi nerada zarđala je duša naroda.

Sarajevo nije za rasute po šumskim gradovima svijet bajke od kojeg se kosa diže u nebo. Pekara "Enigma", a nigdje živog hljeba rada! Zrači kolektivni suicid od izbjegličke ofanzive sarajevskih Srba.

Struji želja: dodaj gas, ubiće te trenuci jednog mjesta...

Građevinski materijal, a nigdje stroja za proizvodnju budućnosti.

Da nije svijetle staze srca, ne bi znao pravac kretanja.

Slušam nebesku liturgiju u jeziku tišine.  

Trgovci tetovirane duše izložili su uštavljene kože.

U proširenoj dimenziji dodirujem se sa Onom koja čeka na kraju puta.

Lišće umire i ulazi u zagrljaj sna zime. Nestaje zaspala vatra života šume.

Ploveća tišina otkriva tajnu susreta.

Sjajne reklame od kojih se ne vide znakovi pored puta.

Iz oblaka poslije kiše šapuće neko tajanstvo.

Žene vole bezgranično, a ako ne vole ne možeš ih ni za jednu dimenziju uhvatiti.

Zrače riječi indijanskog poglavice: "Pravom življenju je kraj, nastupa borba za opstanak."

U Travniku zapuhnu plave vode sjećanja nobelovca Ive Andrića. To je grad Senada Lisice sa kojim sam krao igle kojima su tetovirali duše i probadali kožu.

Cesta je vlažna od neba koje kašlje.

Zapuh studi, splavarti reuma iz pedeset zima.

Kamioni natovareni oblovinom nisu vlasništvo osiromašenog naroda. Profiterska mreža je vidljiva, a nisu oni koji treba da je prekinu. Kriju se u zalihama želja napaćenog naroda.

Šuma – boje starog zlata pomiješana je sa zelenilom u koje je ušao virus smrti.

Ko majčine kapi uspomena, pada sipka kiša. Šta je majka pjesnikova, ako nije bliski zov daljine.        

Ekološki čista rijeka. Blista se žuta boja na drveću okupana kišom. Kada nema kiše rijeka je kao isplakane suze planine.

Po zakonu gravitacije smeće podsjeća na odnos čovjeka prema  čovjeku.

Na stablima plakate stranke koja glasačima nudi srce, a guta im dušu. Od toga udarci iznutra.

Iza svake krivine čeka misao koju treba staviti u krhku košulju jezika. Nebo se kupa u blještavoj masi sunca koje zalazi. Ne dao mi Bog da zanoćim sa grešnim mislima.

Laserom srca siječem krivine do Banje Luke.

Na kraju puta čeka Ona koja je krštavala riječi. Susret traži ćutanje. Ako ne bude tako, riječi će nas udaljiti sa lica mjesta.

Nestala je, kod ulaza u Banju Luku, posljednja krivina udesno.

Munja iznad rijeke pozdravlja okupane duše, reći će to Ona koja se ljubila sa svjetlicama. U prstima bukti energija duše, u očima je produžena ruka dodira. Ona je zgusnuta svjetlost u nebeskom plavetnilu. Njena kosa se zamrsi od struje misli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.