Nepresušno vrelo lirike

BANjA LUKA - Ko smisao života nije tražio, taj nije živeo, ali ako ga je tražio, nikad nije bio dovoljno srećan, zapisao je velikan srpske poezije Jovan Dučić, koji je rođen na današnji dan u Trebinju.

O godini rođenja Jovana Dučića postoje nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen najvjerovatnije 1872. godine, a veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874.

Ono što je sigurno jeste to da je jedan od segmenata njegovog života, u kome je pronalazio smisao življenja, književno stvaralaštvo, ostavilo dubok trag u srpskoj književnosti. Na značaj velikog poete osvrnuo se i književnik Zoran Kostić. 

On je podsjetio da je književnik Ivo Andrić na knjizi svojih pripovjedaka koju je 1940. godine poklonio Jovanu Dučiću napisao: "Dragi gospodine Dučiću, neka Vam ova moja crvena knjiga kaže ovo: Vaše delo je postalo svojina jednog naroda; Vašim imenom se zaklinju pokolenja."

- Tačnost riječi iz ove posvete potvrdila se naročito za onih godina Dučićeve političke, književne i duhovne internacije; i pored marginalizacije njegovog pjesništva i to od strane institucija komunističkog državnog sistema Titove Jugoslavije, djelo Jovana Dučića ne samo da je pretrajalo i preživjelo: toliko je pulsiralo i u tom periodu, da se s pravom može reći da je na njemu, u velikoj mjeri, živjela i srpska duhovnost - istakao je Zoran Kostić i dodao da srpska duhovnost živi i sada, napajajući se iz nepresušnog vrela Dučićeve lirike.

- Ali, ne samo lirike, pribrojimo li njegovim "Carskim sonetima" i "Pjesmama o Otaybini", putopise "Gradovi i himere", eseje "Moji saputnici", mediteranske traktate "Blago cara Radovana" i "Jutra sa Leutara", te istorijsku studiju "Grof Sava Vladislavić"... - ispričao je Kostić.

Dučić je pisao o ljubavi, ženi, pjesnicima, ali i zavičaju i rodnoj Hercegovini.

- Rođen na toj hercegovačkoj granici između različitih klimatskih i geografskih tipova, na tom raskršću vjerskih, konfesionalnih, a samim tim i tradicionalnih izraza u kulturi, Dučić je, apsolutnim pjesničkim sluhom, hvatao sve dominantne tonove te polifonije; zato je njegova lirika jedinstvena, a Pero Slijepčević piše da je valjda zbog svega toga, od svih naših pjesnika, gipkiji i blistaviji majstor - naglasio je Kostić.

On podsjeća na esej "Misli o pesniku" u kome Dučić naglašava da liričar postaje veliki pjesnik tek pošto kaže tri istine - o ljubavi, o Bogu i o smrti.

- A upravo na tim motivima Jovan Dučić stvorio je svoje trajno književno djelo. Njime, djelom, učinio je nemjerljivo mnogo za srpski jezik, kulturu, i za svoj srpski narod - zaključio je Zoran Kostić.      

Svijet i zavičaj

- "Jovan Dučić", napisao je Pero Slijepčević, "podsjeća na onog mitskog kralja Midasa koji je bio uklet da pretvara u zlato sve čega se dotakne"... Bilo kao pjesnik, bilo kao prozaist. Bilo da je stvarao u svojoj zemlji, u periodu kada je učiteljevao, bilo u periodu kad je, kao diplomata "od karijere", stvarao u svjetskim metropolama. U suštini, taj utisak nameće njegov cjelokupni književni opus, Dučić je svoj zavičaj najbolje sagledavao iz dalekog svijeta. Kao što je i svijet najbolje vidio iz zavičaja - istakao je Zoran Kostić.        

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.