Nekažnjeni čitač budućnost

Nema gore bolesti od siromaštva, znana je istina, ali to više nije fikcija, već heteroanamnestička anamneza za konačnu dijagnozu Frojdovih "nepodnošljivih okolnosti".

Kao malo ko u ovoj državi koja liči na splav koji prokišnjava, na vrijeme sam ukazivao na greške, pjesmama, dramama, člancima, istraživanjima, kao i nekim drugim javnim nastupima. Sada, kada je sasvim sigurno kasno za anamnezu, dijagnozu, ali i terapiju, red je da kažem da se vlast obogatila, a narodu je u naručju ostavila višak nemanja i sveto siromaštvo. Dušu mu je razapela na štrikove. Pobili su srpske junake, sada je narod zacrnjen krug. U besudnoj državi sve je bilo moguće.

Još 1993. godine objavio sam u knjizi "Molitva za mrtve" da je lopovska oligarhija s Pala ukrala od popa Boga, a od Paljana grad". "Mali Staljin", kako Velibora Ostojića naziva Rade R. Unković u romanu "Na putevima zla" (čiji sam ja izdavač) tražio je od Ratka Adžića, tada ministra unutrašnjih poslova, da me zatvore, ali Ratko to nije htio da čuje. U "Srpskom glasu" stavio se u moju odbranu tada gradonačelnik Predrag Radić.

Prvi sam istražio da se apsurdno ratuje, odnosno da se ne ratuje radi nacionalnih, već radi lopovskih interesa: pođi-stani-odustani! Iza toga sam objavio istraživanja, u skoro svim progresivnim novinama, "Profiteri - pauci rata". Monodramu "Ode, a da nije poginuo" izvodio sam sam (trideset puta), jer je Rade Simović nije smio uvrstiti u program Festivala monodrame "Srna-festa". U njoj, između ostalog, piše ono što sam javno govorio: "Vole profiteri devizne džihadlije, nego mene Srbina Svetosavca, troprstaša… Nadmudrili su i Kafku, spomenici su pocrvenjeli od stida, ali oni nisu…"

Izlazeći iz Sarajeva, rekao sam da profiteri grade aerodrom na romanijskom Tibetu, da im nebeski narod uzleti u nebo, a on će u crnu zemlju propasti s tugom.

Kada sam im govorio da ne manipulišu sa Biljanom Plavšić, oni me nisu slušali, a onda sam, u Sokocu, na Spasovdan, kada je i Bog od zlih ljudi uzletio u nebo, osnovao njenu stranku. Od tada sam bio progonjen, čak i u Crnoj Gori, od mafije, što znaju mnogi ljudi sa Sokoca, Pala, Lukavice, Vlasenice, Milića, Bijeljine, Banje Luke…

Kada su zatvorili Milovana Bjelicu, mene su hvatali kao taoca. Pobjegao sam kod Rajka Dukića, a on mi je rekao da ni u Milićima nisam siguran. Krenuo sam prema Ljubiši Saviću Mauzeru, a usput sam navratio kod vladike Vasilija, sa bratom Veljkom. On nas je primio, nudeći da me skloni u manastir, a onda me čudesno zapitljivo pogledao i rekao: "A je li vama kompleks što vas nisu izrafalali umjesto Bijelog Vuka…" Otišao sam kod Mauzera, a on je već bio u Palama…

Predvidio sam stranke rascjepnice: Srpsku radikalnu stranku, Srpski narodni savez, Socijalističku partiju i sada osipanje SDS-a iznutra…

Od ove države nisam uzeo ništa, ni na Sokocu ni na Palama, a ni bilo šta iz Olova. Prodao sam stan u Sarajevu i kupio skromnu kuću na Palama, sasvim solidnu i dovoljnu za život.

Niko me nije kupio, a nisam kupljeni svjedok.

Kao književnik i istraživač sociološko-psiholoških fenomena i pojava, ali i kao radnik JPŠ "Srpske šume", imam pravo da svemu ovome dam javnu dimenziju, bez zamagljivanja, bez zlorječivosti, s pravom mjerom, s osjećajem ne samo za ono što je ovdje i sada, već i ono što će doći. A došlo je: narodu sveto siromaštvo i višak nemanja, a tajkunima i lopovskoj oligarhiji kuće, stanovi, zgrade, gradovi… Momčilo Mandić mi je rekao u Beogradu, kada sam došao sa ranjenicima u Biro Vlade RS, da će kupiti pola države koju smo mi zalijevali krvlju… I kupio je. Samo u Lukavici ima tri pumpe. U njegovom rodnom Kalinoviku, ljudi kažu: "Kada svi spavaju, Mandići rade." Tačno, ali dabogda ga stigle sljedeće dvije narodne poslovice: "Oteto - prokleto" i "Dabogda imao pa nemao", sa mojim potpisom kao nekažnjeni čitač budućnosti!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.