Nebojša Šurlan: Glumcu se vjeruje samo kad je iskren

Moram da spomenem da sam imao dugu pauzu u bavljenju glumom, jer sam se bavio režijom muzičkih spotova koji su sredinom devedesetih postali trend. Želja za glumom se javila i počeo sam sa manjim ulogama u serijama i filmovima, a sada bih izdvojio filmove poput "Videoteka" i "Oluja".

Počelo je tako što sam dobio sam dečiju pesmu, samo glas bez muzike, toliko je tužno zvučalo da izgore krv i suze, od tuge bih zapalio zemlju. Autor mi je sugerisao da bi to bilo dobro za neki film ili pozorišnu predstavu vezano za dešavanja devedesetih na ratnim prostorima.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Nebojša Šurlan, glumac i jedan od članova legendarne sarajevske scene "Obala", objašnjavajući zašto se vratio glumi nakon duže pauze i kako je počeo da radi na autorskom projektu, monodrami "Andrić: Moram da progovorim". Kako ovaj glumački veteran i režiser navodi  riječ je o monodrami koja je nastala nakon dugogodišnjeg istraživanja literature, arhiva i intervjua koji govore o svakodnevnom životu nobelovca Ive Andrića.

- Meni se samo javila ideja da bi taj tužni dečak tu pesmu svaki dan pevao dolazeći Andriću na grob i tako je nastao naslov monodrame i prva rečenica koju progovoram u predstavi jeste: "Moram da progovorim".
Dakle, glumac se pita što baš dolazi kod njega i na mnoga druga pitanja daje odgovore. Znamo da ima raznih tumačenja i svojatanja Andrića, ali ja baš želim na osnovu mnogih podataka i pročitanih knjiga da ponudim gledaocima istinu ili što kažem na kraju "sad od Andrića znate ko je Andrić". Iskreno, imao sam strah kako će publika prihvatiti moje autorsko kroz monodramu, delom zato sam za prva igranja odabrao Beograd, Banjaluku i Sarajevo. Moram priznati da sam oduševljen prijemom kod publike i u svim gradovima publika je isto reagovala, što mi je dalo potvrdu da bi trebalo da igram gde god ima gledalaca koji žele bolje upoznati našeg jedinog nobelovca i na neki način obeležiti pola veka od smrti Ive Andrića, a i sami vidite da je i dalje aktuelan njegov život i njegova dela - rekao Šurlan.

GLAS: Iza Vas su prva igranja ovog projekta, kako u Srbiji tako i u Republici Srpskoj. Pozorišne sale su pune i kakve su reakcije publike, šta Vam ljudi govore nakon završene predstave ? 

ŠURLAN: Publika uglavnom aplauzom na kraju pokaže sve o onome što je gledala. Meni su bitne i reakcije kolega u Sarajevu, recimo moja Amina Begović sa klase, zatim Hasija Borić, Miki Trifunov, Jasmin Duraković, Meša Medojević, svi su dali pozitivno mišljenje i čestitali tako da mislim da dugo spremanje predstave nije bilo uzalud, a to su mi i rekli. Takođe,  pohvalili su me maturanti gimnazije koji su nakon igranja u Studentskom pozorištu sačekali posle predstave da mi kažu reči podrške i dali mi uverenje da bi što više mladih ljudi trebalo da pogledaju monodramu.

GLAS: Od Andrićeve smrti prošlo je 40 godina, njegovo djelo živjeće vijekovima, ali vječni koloplet mržnje i ljubavi u BiH i dalje traje nesmanjenom žestinom. Andrića smo čitali, ali koliko smo ga razumjeli kao čitaoci?

ŠURLAN: Andrićeva dela su celovita i moraju se samo takva shvatiti i izvući pouke da bi narodi koji žive razrešili sve svoje sukobe i odnose da bi došli do istine, da bi srećnije i bolje živeli. On je u isto vreme idealan zlonamernim da njegovim nekim odlukama i manipulisanjem rečenicama iz dela šire mržnju i zloupotrebljavaju Andrića. Zato u samom završetku predstave on kaže: "Dok ste živi vi možete da reagujete na ono što se vas tiče, ali posle smrti"? Tu dolazi do mog stava kao umetnika koji govori kroz Andrića šta bi sad Andrić poručio tim zlonamernicima da je živ, a za to je najbolje pogledati predstavu (ha-ha-ha).

GLAS: Diplomirali ste u osamdesetim godinama prošlog vijeka monodramom "Ciganski život", sada igrate ponovo monodramu. Zašto se glumci vraćaju toj formi koja ga stavlja ogoljenog i samog na sceni pred publikom?

ŠURLAN: Prvo ogromna je hrabrost glumca igrati monodramu, uglavnom je to potreba da pokaže svoj stav kroz svoj poziv glumački. Glumaca je mnogo, a pozorište i dobijanje šanse da igraju ono što žele je sreća, zato predlažem glumcima pogotovo mladim kolegama da ne gube vreme, nego da sami stvaraju predstave pa bile one sa manje uloga ili monodrame, tu će mnogo naučiti i sebe nametnuti i publici i reditelju. Jednom rečju, nema čekanja. Mnogi glumci imaju svoje nezavisne produkcije i tako postaju bitni u celokupnoj pozorišnoj ponudi.

GLAS: Mimo pozorišne umjetnosti publika ima često priliku da Vas gleda na malim ekranima. Glumili ste u mnogima našim serijama i filmovima, doduše, to su male i sporedne uloge, ali i te kako važne i zapažena. Uostalom, Stanislavski je rekao: "Nema malih uloga, ima samo malih glumaca" i Vi ste to u više navrata dokazali svojim glumačkim umijećem. Da li biste mogli izdvojiti neki filmski projekat koji Vam je najbliži srcu i zbog čega? 

ŠURLAN: To su bile serije "Urgentni centar", "Dinastija", "Igra sudbine",  "Ljubavni zalogaji", " Pevačica",  "Aviondžije", a kad je reč o filmovima to su "Videoteka" i "Oluja". Moram da spomenem da sam se okrenuo pisanju scenarija za igrani film, koji je kod nekih mojih kolega glumaca i reditelja dobro prihvaćen, tako da ulazim u potragu za producentom i ako bude sreće nadam se snimanju filma koji je po meni neki nastavak crnog talasa kojeg obožavam.

GLAS: Pomenuli smo maloprije da ste Vi glumu završili u jednoj od najboljih sarajevskih klasa, to je čuvena klasa Emira Kusturice. Zajedno sa Vama su studirali velikani našeg glumišta Željko Ninčić, Emir Hadžihafizbegović, pokojni Haris Burina. Prošlo je mnogo vremena od tih studentskih dana, pretpostavljam da svaka pomisao na to vrijeme budi nostalgiju, ipak su to bila neka ljepša vremena iz više faktora. Po čemu najviše pamtite studentske dane u Sarajevu polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka ? 

ŠURLAN: Mi smo kao studenti pokrenuli tad nešto novo u Sarajevu na Akademiji, a to je scena "Obala" koja je za mesec-dva postala apsolutni hit u Sarajevu i regionu. Tu su nastale predstave "Ples 80ih", "Buba u uhu", "Audicija", "Biće Biće", "Mrešćenje šarana". Slobodno mogu da kažem da smo generacijama stvorili jednu scenu koja po meni trenutno nije ono što smo pretpostavljali da će biti. Pozorište mora da ima što veću ponudu i repertoar i što više predstava, mora se boriti za publiku, a to je moguće dobrim predstavama. Moja je želja da u svakom gradu gde postoji pozorišna scena igram monodramu "Andrić, moram da progovorim".

GLAS: Kad smo kod studentskih dana. Kako to izgleda kada Vas glumi uči jedan od najvećih svjetskih reditelja Emir Kustirica. Šta je to čemu Vas je najviše naučio? 

ŠURLAN: Profesor nas je naučio da pored glumačkih veština i zanata da bismo bili kompletni umetnici moramo izgraditi svoj stav kroz odabir uloga, zatim često nepristajanje na nešto loše ili podilaženje publici jeftinim i bezvrednim predstavama. Mnogi poznati glumci prodaju svoju popularnost pravljenjem više estradnog pozorišta kojem je cilj novac, a publika ima trenutno zadovoljstvo koje izlaskom sa predstave prestaje. Publika mora da posle predstave bude bogatija za nešto što je videla u predstavi. Smatram da je pozorište škola života gde bi mnoge stvari gledalac trebalo da nauči. Glumci imaju taj talenat da osete laž i istinu i često su u prvim redovima u borbi za istinom, a to se jedino uči na našem fakultetu. Znate, glumcu se veruje samo kad je iskren.

GLAS: Kada biste imali mogućnosti da mijenjate kulturni svijet u kojem se trenutno nalazimo, kako bi to izgledalo iz pozicije Nebojše Šurlana i šta se može učiniti da kultura ne postane jedan beskrajni rijaliti jeftinog ukusa i skupe tehnologije? 

ŠURLAN: Prvo bi trebalo država da izdvaja više za kulturu, jadna je država kojoj budžet za kulturu počinje sa nulom. Trebalo bi dati uspešnim kompanijama obavezu da doniraju kulturi nezavisne projekte. Umetnicima bi trebalo vratiti mogućnost i pružati pomoći iz ministarstava kulture. Uvesti obavezu kulturnih institucija da godišnje pomognu nezavisnim produkcijama i otvoriti im širom vrata za dolazak do publike. Udruženjima dati što veće beneficije i učiniti umetniku život dostojnim.

GLAS: Komad "Andrić: Moram da progovorim" je aktuelan, igra se trenutno i igraće se još dugo, osim njega, kakvi si drugi planovi kada je riječ o umjetničkim obavezama, ukoliko se danas nešto stiže planirati?

ŠURLAN: Baš imam planova što se pozorišta tiče. Imam sada veoma ozbiljna i već su gotova dva teksta "Kovid apartman, slučajni susret u Seksi šopu" i "Ostrvo". Želja mi je da jednu, kamernu scenu pokrenem od oktobra u Beogradu sa idejom da uglavnom repertoar bude od praizvedbi i maštam da ta scena progovori kroz pozorište o svemu što gledaoce brine i da im pomogne u razrešenju svojih nedoumica. Takođe, uskoro me očekuju mnogi gradovi u kojima ću gostovati, između ostalog u  Višegradu, Travniku, Herceg Novom, Bijeljini, Brčkom, Zenici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.