Nebojša Devetak: Osvjetljava nas plamen duhovne vjere

Spadam u pjesnike koji imaju laganu uzlaznu putanju i uporno, bez većih oscilacija, pratim svoju "zvijezdu vodilju", odnosno pokušavam da Bogom mi dati dar radom, što je bolje moguće artikulišem i osmislim. Izuzimajući, naravno, pjesme sa ratnom tematikom, koje su bile neizbježne u određenom trenutku, jer nisam zagovornik one krilatice "dok topovi grme, muze ćute". Ipak u meni teče krajiška krv. Međutim, ovom zbirkom "Uzalud tražeći" koja, iako sadrži još izvjesnu dozu gorčine, ipak se vraćam, što bi rekao Fernando Pesoa, onoj tajni duše koja je smisao mog postojanja.

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Nebojša Devetak, ovogodišnji dobitnik "Zmajeve nagrade" za pjesničku knjigu "Uzalud tražeći". Ovo vrijedno priznanje biće mu uručeno 16. februara, na Dan Matice srpske. 

* GLAS: Porijeklom ste sa Banije. Sve do kraja rata živjeli ste u zavičajnom ambijentu, a onda došli u grad Vrbas u Vojvodini. Nema sumnje da ste preživljavali taj ne baš običan prelazak. Kako su se u tome ponašali Vaši poetski senzori?

DEVETAK: Moji poetski senzori su se okrenuli u pravcu odakle sam pristigao zajedno sa ostalim Srbima iz Krajine. Drugačije i nije moglo biti, jer takva tragedija, uz malo sreće, dešava se Srbima samo jednom u životu. O čemu sam u tim okolnostima mogao da pišem nego baš o toj tragediji koja je daleko nadilazila instrumentarij mojih poetskih senzora. Da su bili napravljeni od švedskog čelika, rasprsnuli bi se. Vidim, gledajući sada sa distance, da se pokatkad u nekoj pjesmi ili stihu izlilo previše žuči i gorčine. Možda sam i tada toga bio svjestan, ne znam. Pisao sam tada u transu, pod stresom, i upravo mi je najveći problem bio da obuzdam to zlo koje je kuljalo sa svih strana satirući nas. Ali, pisao sam, krijući se i ovdje od zlotvora koji su nas kao zečeve lovili i slali u Erdut da se brani ono što je takođe bilo osuđeno na propast. Više me je boljela ta bezdušnost naše "braće" nego pobjedničko likovanje Hrvata. Naravno da ovdje pod "braćom" ne podrazumijevam običan narod, koji je i sam bio raspamećen, osiromašio i ponižen pod Miloševićevom vlašću, već na njegove poslušnike od kojih se dobar dio ovajdio na ratištima Krajine i Republike Srpske. Ponešto od ovoga ušlo je u moju proznu knjigu "Razgrtanje pepela".

* GLAS: "Zmajeva nagrada" je prestižna i predstavlja rijetku privilegiju. Dobili ste dosad nekoliko istaknutih: "Pečat varoši sremskokarlovačke", "Milan Rakić" i "Braća Micić". Šta Vama sada znači ova nova nagrada pod okriljem Matice srpske?

DEVETAK: "Zmajeva nagrada" je najprestižnija nagrada za poeziju u Srbiji. Ona ima onaj značaj u poeziji koji NIN-ova nagrada ima u prozi. Zanimljivo je da je prvi put dodijeljena 1953. godine Antoniju Isakoviću za knjigu proze, a i narednih nekoliko godina je dodjeljivana za prozna ostvarenja. Dodijeljena je i Vladanu Desnici, mom omiljenom piscu, za "Proljeća Ivana Galeba". Nakon toga uručivana je samo za pjesnička ostvarenja. Da pomenem samo neke pjesnike koji su je dobili: V. Popa, D. Matić, Desanka, D. Cesarić, D. Tadijanović, I. V. Lalić, V. Parun, S. Raičković, B. Petrović, M. Bećković, D. Dragojević, pa do mlađih – M. Nenadić, Đ. Sladoje, M. C. Mihailović, N. Vujčić; pa sve do prošlogodišnjeg laureata Ivana Negrišorca. Dakle, jedna ozbiljna antologija jugoslovenske poezije, do 1991. naravno, jer su do tada nagrađivani i pjesnici iz drugih republika. Prijatno je, uzbudljivo i privilegovano, kako rekoste, pridružiti se ovom jatu, od kojih su većina već klasici u svojoj nacionalnoj književnosti. Meni lično mnogo znači, posebno kao Srbinu iz Hrvatske, što se ova nagrada dodjeljuje pod okriljem Matice srpske, najstarije kulturne ustanove u Srba, koja je osnovana u egzilu. Mislim da su oni koji su je osnivali imali slična nacionalna osjećanja kao i ja dok sam živio u Hrvatskoj, odnosno Krajini. I sada kada ulazim u Maticu imam osjećanje strahopoštovanja. Čak se nisam usuđivao da "Letopisu" ponudim svoje pjesme sve dok nisam bio siguran da zaslužuju da u njemu budu objavljene.

* GLAS: Simbolika broja devet odigrala je ove godine neobičnu simboličku igru povodom "Zmajeve nagrade". Naime, nagrađena zbirka poezije "Uzalud tražeći", u izdanju Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" iz Zagreba, deveta je po redu Vaša knjiga. A nagradu ćete primiti 2009. godine, na Dan Matice srpske u Novom Sadu. Broj devet je, inače, simbol kraja i početka?

DEVETAK: Ne bih se upuštao u numerologiju, iako ponešto znam i o tome. Jedno vrijeme sam se, nažalost, bavio i astrologijom, dok nisam shvatio da je to u suprotnosti sa hrišćanskim načelima i kanonima. Vrijeme u kome je moja generacija odrastala bilo je ateističko, odnosno bezbožničko. Jedini bog koga su nam svakodnevno utuvljivali u glavu bio je – Tito. Apsurdno, ali u njegovu harizmatičnost sam posumnjao kad sam kao srednjoškolac pročitao Solženjicinovu knjigu "U prvom krugu", koji je tih godina za nju dobio Nobelovu nagradu. Iako Solženjicin Tita u toj knjizi, koliko se sjećam, prikazuje kao pozitivnu ličnost koja se suprotstavila Staljinu, ukapirao sam da tu nešto nije u redu. Koliko sam u tim godinama mogao da razumijem, shvatio sam da je to ideološki sukob, nešto kao porodična svađa. No, to je sada već pluskvamperfekt. A broja devet što se tiče, možda tu i ima nečega, ali sam siguran da i to dolazi Gospodovom promišlju.

* GLAS: U ciklusu pjesama "Zid" nailazimo na stihove: "Pola veka sam verovao/ Verovao/ Verovao// A sad sam kao i ti skamenjen/ Stena/ Dvorska luda od krečnjaka/ Koja nikoga ne ume da nasmeje." Ima li i ovdje konkretne simbolike?

DEVETAK: Ima i te kako, a mogla bi se nastaviti na prethodni odgovor. Zid je ovdje simbol bezizlaznosti. Život me (nas) je doveo dovde gdje jesmo. Šta i kuda dalje? To u što su me uvjeravali: u dobrotu, u poštenje, u samilost, humanost; raspršilo se kao kula od karata. Oduzmu ti kuću, zavičaj, državu i nikome ništa. I nikoga za to više ne boli glava. Okrećeš se oko sebe i, što bi rekao Brana Petrović, vidiš da si "sve samlji". U stihovima koje ste citirali riječ je, dakle, o svjetovnoj vjeri, o egzistencijalnom promišljanju. Međutim, da nije one unutrašnje, duhovne vjere, koju latentno svi nosimo u sebi i ma koliko slabašan njen plamičak bio, ipak nas osvjetljava iznutra i daje nam snage da izdržimo.

* GLAS: Sjećanje na pretke, obnavljanje uspomena na groblju u Gradusi, pusti predjeli, potreba za dosezanjem ljudskih granica, žudnja za molitvom i pročišćenjem od zemnih grijehova. Sve su to neki od nivoa u doživljaju Vaših novih, ali i ranijih pjesama. U čemu su snaga i osobenost pjesničkog uvida u vidljive i nevidljive manifestacije života i svijeta?

DEVETAK: Poezija se ne može svesti na spoznanje racionalnog, ona zvučnim i vizuelnim senzacijama u ravni jezika više nagovještava, ponekad i prikriva, nego što rasvjetljava. Dobra poezija je uvijek višeslojna i može se čitati i tumačiti na više načina. Estetska zamisao je kod pjesnika uvijek u sprezi sa maštom i samo od njegovog umijeća ovladavanja jezikom zavisi kakav će rezultat na kraju dati. Paradoksalno je da upravo jezik kao izražajno sredstvo najčešće sputava stvaraoca. Koliko puta mi se desilo da sjajnu zamisao ne mogu realizovati onako kako sam želio samo zbog ograničavajuće snage ili zvuka jedne jedine riječi. Dakle, nije samo dovoljno biti pod uticajem nadahnuća koga Dekart naziva "snažni nemir animalnog duha". Nadahnuće je samo zamajac koji vas pokreće, kao vid energije da biste eventualno stigli do središta stvaralačkog čina koga obično sačinjava nekoliko faktora; od pažljivog razmišljanja, kaleidoskopa ideja i slika, raznorodnih osjećanja itd. Ako je pjesnik te sreće da se to sve uklopi, a iz iskustva znam da se to rijetko dešava, tek tada se može govoriti o lirskom uzletu. Obično, nažalost, ostane se samo na – izletu.

Djeca do kraja

* GLAS: Pjesnici očigledno ne mogu bez ranih slika i senzacija. Da li je vječna opijenost melodijom maternjeg jezika usud pravih pjesnika?

DEVETAK: Što smo stariji, to se sve češće okrećemo da pogledamo koliko smo prešli i šta je ostalo iza nas. Slike iz djetinjstva su posebno upečatljive i neizbrisive. To je i razumljivo jer u njima je najbolji dio nas, nevinih, naivnih, neiskvarenih. Pjesnici to kao naročito senzibilna bića osjećaju, kao i jezik uostalom. U svakom dobrom pjesniku uvijek ostaje makar zrnce infantilnosti, u onom smislu da nikad ne odraste do kraja. Otuda i potreba da se "poigrava" jezikom, da mu širi granice, oneobičava ga, pokušava na različite načine da ga oblikuje. Zbog toga je poeziju teško prevoditi sa jednog jezika na drugi. Uvijek se nešto od originala izgubi ili zamuti. I kad promijene govorno područje iz bilo kog razloga, preseljenjem u drugu državu recimo, pjesnici obično nastave da pišu na maternjem jeziku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.