Moje fatamorgane: Život u sudijskoj nadoknadi vremena

Sveti Augustin je govorio "Ja znam šta je vrijeme, sve dok me ne upitaju za definiciju". Ranko Marinković, poznati hrvatski književnik, bio je nešto direktniji: "Ja mrzim vrijeme, ubicu svoga života." Hronični nedostatak vremena kojem je izložen savremeni čovjek najbolje se vidi u opadanju komunikacije sa drugima ljudima.

Danas je komunikacija među ljudima redukovana na minimum, sa tendencijom stalnog daljeg skraćivanja. Vrijeme se sabija i sužava, i vrtoglavo ubrzava. U srednjem vijeku čovjek je mirno i polako trošio svoje vrijeme. Savremeni čovjek je uvijek u zaostatku, vodi stalnu borbu sa vremenom i nikad ga nema. Lično viđenje i susret ljudi danas zamjenjuju kratkim razgovorom telefonom. Telefonski razgovori, nekada dugi i sadržajni, danas su svedeni na najkraće moguće forme. Kao zamjena dobro dođe preslušavanje poruka sa telefonske sekretarice. Mobilna telefonija omogućila nam je minimalnu komunikaciju SMS porukama. E-mail poruke putem elektronske pošte zamijenile su nekada duga i željno čekana pisma. Poštari danas ne donose pisma, nego račune. Jer, niko nikom više ne piše pisma. Ljudima, jednostavno, nema ko da piše. Niti to očekuju. Život postaje kratka forma koja više ne piše romane. Video klip vesele porodice iz grada šalje se baki u daleki zavičaj. Nisu se vidjeli desetak godina. Život se režira poput televizijskih spotova, po mogućnosti što kraće, a efektnije. Vizuelne senzacije Internetom su supstitucija za stvarni život. Živimo u simulakrumu, u kojem surogati dupliraju stvarni život. Kopije su zamijenile original. Fejsbuk je zamijenio društvo, prijatelje, kompu, škvadru, raju, bandu itd. Dubleri su tu. Romani su kraći nego prije. Danas pisati "Rat i mir" bila bi čista ludost, jer takve knjige jednostavno čitaoci nemaju vremena da čitaju. Djeci se prodaju klasici u dajdžest izdanju i skraćenoj verziji. Nema više romana rijeke. Danas djeca rijetko čitaju knjige, a previše vremena provode za kompjuterom. Mi smo bili generacija "Gutembergove galaksije", a današnja djeca su generacija vizuelnih umjetnosti i komunikacija. Život se pretvorio u sajens fikšn sa specijalnim efektima. Minimalizam je postao životna filozofija našeg doba. Svi su prešli na aforizme. Najkraću moguću formu. Ljudi nemaju strpljenja ni vremena za druge ljude. Otuđenje je kompletno. Nedostatak vremena je opšta odlika našeg doba. Imam samo jedan minut, reći će vam svako. Sahrane se svode na oproštajni govor od tri minuta, inače niko neće da sluša tugu dužu od tog vremena. Ubrzanje života je stopostotno. Naše realno vrijeme se stalno smanjuje, dok se naše virtuelno vrijeme generalno povećava. Vrijeme prolazi. Ono kolabira. Vrijeme će na kraju pojesti sam život. Skratiće nas za vrijeme. A to je smrt. Čisti nedostatak vremena. Kratkoća koja ubija, vrijeme i ljude. Sa rastom standarda život se produžava, a realno postaje sve kraći. Na kraju ne ostaje ništa, osim epitafa na spomeniku. Kratko da ne može kraće. Istorija vremena se zgušnjava. Na djelu je ubrzanje istorije u dimenziji vremena, i skraćivanje u dimenziji prostora. Sabijanje vremena ima svoju cijenu. Stalno nam nedostaje. U budućnosti borićemo se za vrijeme. Ljudi će imati svega, ali neće imati vremena. Mi smo postali zarobljenici vremena. Nekada je životu prolazilo vrijeme, a danas vremenu prolazi život. Vrijeme je novac, kaže narodna izreka. Nikakav novac ne može kupiti izgubljeno vrijeme. U knjizi "Život poslije Boga", Daglas Kopland piše o vremenu: "Mi pamtimo, sjećamo se, imamo uspomene i svaki sekund moramo izdržati u agonično beskrajnom vremenu." Najveći skeptik, cinik i nihilista među misliocima, Emil Sioran napisao je knjigu, indikativnog naslova, "Pad u vrijeme". Nezaboravni Zuko Džumhur je smatrao da svaki čovjek u životu ima tačno određeni broj koraka, a od njegove brzine hodanja, zavisi kako će ih potrošiti. Kad nam sat života otkuca kraj utakmice, svi se nadamo sudijskoj nadoknadi vremena. Svi bi da igraju produžetke, barem za dva minuta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.