Moje Fatamorgane: Zid koji je pao na nas

Prije dvadeset godina u provali narodnog nezadovoljstva srušen je Berlinski zid, simbol hladnoratovske podjele između Istoka i Zapada, slobodnog svijeta i komunizma, kako se tada govorilo.

Usljed blokovske konfrontacije, zaštićen velikim zidom, iz hladnog Sibira, Nikita Hruščov je mogao izjaviti šezdesetih godina: "Prvog dana Trećeg svjetskog rata izgorjeće SR Njemačka." Rušenje zida bio je planetarni događaj koji je promijenio buduću istoriju svijeta. Svijet su obišle slike gnjevnih građana koji su u noći između devetog i desetog novembra 1989. godine, maljevima, čekićima, krampovima, pijucima i lopatama jurišali na betonsku grdosiju, koja im je decenijama ograničavala slobodu kretanja i razdvajala ih od njihovih sunarodnika na drugoj strani.

Berlinski zid stajao je decenijama, poput sudbine na putu onima koji su ga htjeli preći. Simbolički pad zida započeo je krajem osamdesetih godina kada je Mihail Gorbačov, komunistički vođa SSSR, pokrenuo reforme kojima je svim zemljama unutar Istočnog bloka omogućeno da same izaberu svoju unutrašnju politiku. Ova reforma, u šali nazvana Sinatrina, po njegovoj čuvenoj pjesmi "My njay", dovela je do masovnih demonstracija, protesta i niza revolucija u istočnoj Evropi, tokom 1989. godine, kojima je srušen komunizam. Tog devetog novembra 1989. godine stotine hiljada ljudi iz Istočne Njemačke krenuli su preko novootvorene granice prema Zapadu. Mase mladih rušili su, bušili i lomili posljednje ostatke ove neobične građevine, za koji je Erih Honeker, bivši neprikosnoveni vladar komunističke DDR, vjerovao da će stajati još stotinu godina. Te hladne novembarske noći, našle su se i ljestve i na zid su se popeli njemački kancelar Helmut Kol i bivši gradonačelnik Berlina i kancelar Njemačke Vili Brant. Ushićena masa je uzvikivala "Mi smo narod", koje se nedugo nakon ujedinjenja Njemačke, pretvorilo u "Mi smo jedan narod".

U talasu narodnih protesta u kratkom vremenu nestali su komunistički režimi na istoku Evrope. Čitava operacija je nazvana "plišana revolucija", mada ona u Rumuniji nimalo nije bila tako romantična. Pad Berlinskog zida bio je "veliki prasak" u istoriji, politički događaj bez presedana. Takav da je morao biti zabilježen na globalnoj televizijskoj mreži. Njegov pad pratilo je oduševljenje koje je kasnije zamijenjeno razočarenjem Zapadom i njegovim obećanjima. Nedugo nakon njegovog pada, istok Evrope zahvatio je val "Ostalgie" za komunizmom, koji je svoj izraz našao u literaturi, umjetnosti i na filmu. Međutim, retrokomunizam je bio samo prolazna varijanta estetske radoznalosti.

Nekako u isto vrijeme, na prostoru Jugoslavije duh novih podjela pušten je iz boce. Narodni genij je tu situaciju opisao grafitom koji se pojavio u Banjoj Luci te godine: "Opet se podiže više zidova, nego mostova." Na pomolu su bili ratovi na Balkanu, koji će rezultirati rušenjem svih mostova i podizanjem novih zidova između bliskih naroda. Iz današnje perspektive posmatrano, zanimljivo je da su padom Berlinskog zida najgore prošli narodi bivše Jugoslavije, koji uzgred rečeno, nisu tako čvrsto bili uzidani u njegove temelje.

Mi smo više hodali po zidu, po njegovoj ivici, nego što smo bili unutar njegove arhitektonike. Zid se srušio na nas i potrpao nas, tako da smo se našli u krvavom geopolitičkom eksperimentu, mješavini rata, etnonacionalizma, neoliberalne tranzicije, šok terapije i divljeg kapitalizma. Nedavno su astronomi otkrili fizički dokaz o postojanju tzv. "crne rupe", koja proždire sve, pa čak i svjetlost. Kako bi rekao jedan ovdašnji teoretičar, to znači da mi živimo ne samo u najboljem od svih svjetova, nego i u jedinom mogućem. Ovaj svijet svakako nije vrt uživanja, možda prije dolina suza. Stoga, čovjek nikad neće prestati da traga za izgubljenim rajem. Ipak, svi pokušaji da se svijet uredi u skladu sa ideološkim fikcijama uvijek završavaju u nekom obliku pakla na zemlji. Zašto je istorija pokušaja promjene svijeta više horor pogrešaka, nego racionalno predvidiv izbor, ostaje otvoreno pitanje bez jasnog odgovora.

Zid je srušen, ostala je samo legenda o njemu. Komunizam je pretvoren u zabavni park na otvorenom. U međuvremenu, podižu se novi zidovi, stvarni i metaforički. Od onog na granici između Meksika i Amerike, do onog u Jerusalimu u Svetoj zemlji. Nedavno je Slavoj Žižek, slovenačka filozofska zvijezda na globalnom nebu, izjavio da u sutonu kapitalizma liberalno-demokratskog tipa koji nestaje, Evropa mora potražiti svoj model razvoja, kako ne bi morala birati između američkog liberalnog kapitalizma i azijskog autoritarnog kapitalizma. Ovaj put bez novih zidova. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.