Moje fatamorgane: Zašto volim Sartra

Postoji jedna anegdota čiju slavu niko ne može potvrditi, jer naprosto nismo sigurni da se ona ikada i dogodila. Naime, njena istinitost nikad nije dokazana, ako je i izmišljena, dobro je izmišljena. Anegdota kaže da je četrnaestog oktobra 1806. godine, upravo onog dana kada je Hegel završavao "Fenomenologiju duha", knjigu koja je zauvijek promijenila filozofiju, Napoleon Bonaparta ulazio u grad Jenu, gdje je filozof proveo pet godina, posvećen potrazi za sveukupnim znanjem, stvarnom dušom svijeta i apsolutnim duhom.

Postoji jedna anegdota čiju slavu niko ne može potvrditi, jer naprosto nismo sigurni da se ona ikada i dogodila. Naime, njena istinitost nikad nije dokazana, ako je i izmišljena, dobro je izmišljena. Anegdota kaže da je četrnaestog oktobra 1806. godine, upravo onog dana kada je Hegel završavao "Fenomenologiju duha", knjigu koja je zauvijek promijenila filozofiju, Napoleon Bonaparta ulazio u grad Jenu, gdje je filozof proveo pet godina, posvećen potrazi za sveukupnim znanjem, stvarnom dušom svijeta i apsolutnim duhom.

Prema legendi, samo što je stavio tačku na svoje epohalno djelo, Hegel je ustao, otvorio prozor svoje sobe i ugledao Napoleona na konju u pozi imperijalnog ratnika, te je ispunjen tuđom snagom uzviknuo: "Evo istinske duše svijeta, otjelotvorenja apsolutnog." Te iste noći Hegel se puzeći izvukao iz Jene spasivši se čudom od pustošenja Velike armije. Neki kažu da se u ovoj anegdoti radi o najboljoj dramatizaciji odnosa intelektualca i vlasti. Obrazovani smo da mislimo i vjerujemo da su intelektualci neko kao Emil Zola, Viktor Igo, Ajnštajn, Romen Rolan, Alber Kami, Bertran Rasel, Karl Jaspers, Karel Kosik itd. Oni su vjerovali u svoje ideje, čvrsto se držali svojih uvjerenja i borili se za njih.

Danas su to Lešek Kolakovski, Adam Mihnjik, Umberto Eko, Ričard Davkins, Vaclav Havel, Bernar Anri Levi i drugi. Možda najtačniju definiciju intelektualca i njegove uloge u društvu dao je, po meni, Žan Pol Sartr, i sam jedan od najvećih intelektualaca prošlog vijeka. "Intelektualac je neko ko se miješa u ono što ga se lično ne tiče" - rekao je Žan Pol Sartr. Kad danas razmišljam o političkim i društvenim previranjima u svijetu, pitam se: Šta bi Sartr rekao i kako bi postupio? Svojim književnim djelom, filozofskom mišlju i javnim angažmanom postao je mjera intelektualnog angažmana. On je jedini odbio Nobelovu nagradu, da bi sačuvao nezavisnost, jer je vjerovao da i najveće priznanje može biti neka vrsta ucjene. Kada su mu zaprijetili da će zabraniti list u kojem je pisao, on je rekao da će pokrenuti novi. Kada je završio Ecole Normale Superieuere, najelitniju francusku školu, dao je javni oglas u novinama u kojima je javno obznanio da prima ponude za posao. On je stao na stranu studenata i radnika u čuvenoj studentskoj pobuni maja 1968. godine.

Do kraja života ostao je angažovani intelektualac, primjer savremenog intelektualca i bespoštednog kritičara vlasti. Odnos intelektualaca i vlasti ključni je za njihov status. Istinski intelektualci odnosili su se prema svakoj vlasti kritički beskompromisno i držali nezavisno. S druge strane, sve nedemokratske vlasti progonile su slobodne intelektualce. To se jednako odnosi na savremene javne intelektualce, što je moderni društveni fenomen, kao i na mislioce i filozofe ranijih perioda. Sokrat je osuđen na smrt od tiranske vlasti stare Atine. Slično bi se desilo i sa Aristotelom da nije na vrijeme napustio Atinu. Kada je napuštao Atinu, otvoreno aludirajući na Sokrata, uputio je opominjuće riječi: "Neću da se Atenjani po drugi put ogriješe o filozofiju." Pod pritiskom crkvenih vlasti Galileja su prisilili da se odrekne svoga učenja. Đordano Bruno i Jan Hus su spaljeni na lomači. Brehtu su nacisti palili knjige u njegovoj rodnoj Njemačkoj. Herbert Markuze, Teodor Adorno, Albert Ajnštajn, Tomas Man, Valter Benjamin i mnogi drugi intelektualci toga doba, morali su napustiti Njemačku i otići u trajni egzil u Ameriku i druge zemlje. Bertold Breht je ustao protiv Hitlerove diktature, nazvavši ga Nepismenim Mazalom. On je upozoravao svoje savremenike da se neće govoriti: "Vremena Njemačke bila su mračna", nego "Zašto su njihovi pjesnici ćutali?".

Mnogo je primjera brutalnog odnosa vlasti prema intelektualcima u socijalizmu. Karel Kosik, veliki češki filozof, morao se pod političkim pritiskom povući u "unutrašnji egzil" u vrijeme političkih previranja, šezdesetih godina, u tadašnjoj socijalističkoj Čehoslovačkoj, ali nam je ostavio možda najbolje tekstove o odnosu intelektualaca i moći u svjetskoj literaturi. Na kraju, završićemo sa Sartrom. Kada je u studentskim nemirima 1968. godine u Francuskoj Sartr danima mitingovao na ulicama pružajući podršku studentima i radnicima protiv vladajućeg režima Šarla de Gola, neki bliski De Golovi saradnici predlagali su mu hapšenje Sartra, što je De Gol odlučno odbio rekavši prefektu Pariza onu čuvenu rečenicu: "Francuska ne hapsi svoje Voltere."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.