Moje fatamorgane: Đorđe Latinović

Na svijetu postoje različite knjige o svemu i svačemu. Svakako najvažnija i najpoznatija je ona prva, Knjiga postanja. Poslije su nastale druge, više ili manje značajne knjige.

Knjiga utisaka, knjiga žalbi, knjiga smrti, knjiga Ginisovih rekorda, knjiga zanimljivosti, knjiga zemljišna, knjiga beskorisnih izuma itd. Ponekad se učini da ne postoji tema u ljudskom životu koja nije prenesena i zapisana u knjigu. Iako, sa svetim ljudima, kao što je jedan papa, nije praviti komedije, čak se zanimljivi život jednog pape našao u knjizi priča i anegdota koje je sakupio i objavio Kurt Kluger u knjizi "Papa se smije". Tako je "dobri Papa Jovan XXIII" i nakon svoje smrti nastavio da živi u sjećanju i pričama ljudi, običnih vjernika, radnika, majstora, prodavačica na rimskim pijacama itd. Na kraju, postoji i knjiga o knjizi, tom dragocjenom ljudskom izumu.

Još mi u glavi odzvanja misao koju je Ivo Andrić stavio na početak svojih zapisa u knjizi "Znakovi pored puta", u kojoj izvjesni bivši radnik na gradnji Sueckog kanala važno izjavljuje: "Svaki ti je vrag u moje libro zapisan." Ipak, to ne znači da su sve knjige napisane i sve teme obrađene. Roman Milana Kundere zove se "Knjiga smijeha i zaborava", koja po običaju govori o prolaznosti života. Jedan drugi veliki pisac Karlos Fuentes je za ovu knjigu napisao da nas ona uči da nam smrt ne oduzima budućnost nego prošlost. Nešto razmišljam, kako bi neke knjige svakako trebalo napisati. Recimo, katalog svjetskih nacionalnih jela, gdje bi se na jednom mjestu vidjela svjetska narodna kuhinja. Tako bi iz nje učili kako se prave, a ne samo jedu, suši, tortilja, pica, ćevapčići i slično. Vjerujem da se svakom čovjeku ponekad dešavaju neke prijatne i zanimljive stvari. Meni su se desile nebrojeno puta.

Zato bi trebalo otvoriti knjigu u kojoj bi se zapisivale sve ove priče i doživljaji. "Anegdote su sitni prah koje prosipaju iza sebe veliki ljudi", rekao je jednom Volter. Mnogo je više anegdota običnih ljudi za koje ne znamo. Njih sakupiti, objaviti i tako sačuvati za budućnost, bio bi veliki dar književnosti. Kada bi neki antologičar uspio sabrati sve vedre, zanimljive, smiješne priče i duhovite zgode koje su se desile raznim ljudima, bila bi to najveća knjiga na svijetu, u kojoj bi se mogao prepoznati svaki čovjek. Bila bi to vječna knjiga smijeha i nezaborava. Svaki čovjek na svijetu bi u tu knjigu dodao neku svoju priču, zgodu ili doživljaj. Bio bi to veličanstven dokaz ljudskog trajanja i postojanja. Bila bi to knjiga koju bi svaki čovjek mogao jednako smatrati svojom i zajedničkom sa drugim ljudima. Evo nekoliko crtica iz mog života, koje su se desile ili možda nisu, ali su svakako mile ljudskoj duši željnoj mira i vedrine, koje bi i sam priložio toj čudesnoj knjizi.

Priča prva. Krajem šezdesetih godina živio sam u Bosanskoj Krupi. Moja najstarija sestra rodila je kćerku po imenu Hermina. Tako sam ja, sa svojih sedam godina, postao ujak. Svi su u kući zbog toga događaja bili radosni. Jedino ja nisam imao pojma šta se dešava. Kada su moji roditelji došli i kazali mi da sam postao ujak, ja sam počeo da plačem i vičem da ja neću da budem ujak, ultimativno zahtijevajući da to bude moja sestra bliznakinja Mira.

Priča druga. Kada sam ja osamdesetih godina studirao u Sarajevu političke nauke, u sobici do moje, u prizemlju jedne privatne kuće na Aneksu, stanovao je jedan mladi student engleskog jezika iz Vrpolja, iz Hrvatske, po imenu Željo Malić. To je bilo drago i interesantno stvorenje, puno duha i sportskog znanja. Fanatični navijač splitskog Hajduka, kvizovski načitan, boem i strastveni pušač crne cigarete "opatije". Jednog dana dođe mi i pita me šta mu ono znači "Prodavnica jufke i kadaifa". Velim ja, to je prodavnica tjestenine, posebnih kora za pite i kolače, itd., muljam ja, čega sam se mogao sjetiti. Na to će mi on: "A, vidiš, ja sam mislio da su to neki muž i žena, vlasnici radnje."

Priča treća. Negdje sredinom 1999. godine sretnem ja u Banjoj Luci, naravno u kafani, a gdje bi drugo, "Kod Milutina" u Banskom dvoru, Branka Čučka, poznatog pjesnika i boema, posljednjeg predratnog sekretara Udruženja književnika BiH. Mi smo se poznavali iz Sarajeva, još prije rata, iz Doma pisaca, gdje sam ja često navraćao, a on sa svojim društvom dežurnih pjesnika i pisaca danima sjedio, pio i igrao šah. Kako se nismo dugo vidjeli, prilikom ponovnog susreta ja se predstavim, i u džemsbondovskom stilu kažem: Ja sam Latinović, Đorđe Latinović. Na to se Branko nasmijao i u svom šeretskom stilu rekao: "Čuj Đorđe, pa Latinović. Ti si Ćirilov, a ne Latinović!" Tako sam, barem za trenutak, postao Đorđe Ćirilov.

Knjiga smijeha i nezaborava

Kada bi neki antologičar uspio sabrati sve vedre, zanimljive, smiješne priče i duhovite zgode koje su se desile raznim ljudima, bila bi to najveća knjiga na svijetu, u kojoj bi se mogao prepoznati svaki čovjek. Bila bi to vječna knjiga smijeha i nezaborava

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.