Moje fatamorgane: Cigani lete u nebo

Osmog aprila bio je Svjetski dan Roma. Prvi put ovaj datum je u BiH obilježen svečanije nego obično, mada je Romima vjerovatno bio jednako težak, kao i svaki drugi dan u godini. Ko od moje generacije nije gledao rusku filmsku sagu "Cigani lete u nebo" i "Skupljače perja"? Poslije su došli "Dom za vešanje" i "Crna mačka, bijeli mačor" Emira Kusturice. Dok Cigani Ivanovići, Raja, Džipsi Kingsi, Sare Roma, Šaban Bajramović, Blek Braders i drugi ciganski umjetnici raspaljuju naše romantične predstave o Ciganima, oni tiho putuju svijetom i žive svojim teškim i guravim životom. Neka mi se ne zamjeri što ja za pripadnike ovog naroda koristim istorijski tačan i lijepi naziv Cigani, umjesto "politički korektnog" Romi.

Kada sam bio dijete, stariji su me plašili da će me odnijeti Cigani čergari. Ništa mi nije bilo jasno, zašto bi mene neko odnio, malo musavo radničko dijete, a pogotovo neki nepoznati ljudi, kojima ništa nažao nisam učinio. Svojom razigranom dječijom maštom pokušavao sam saznati kakvi su to ljudi koji bi otimali tuđu djecu bez razloga. Mora da su zli, ili je sve to laž. Posumnjao sam u taj stvoreni stereotip o Ciganima, izgrađivan vijekovima. A onda, nedugo zatim krenuo sam u školu u grad i na putu do škole svakodnevno prolazio kroz cigansko naselje koje su ljudi od milja zvali "Karanfil mahala", gdje su živjeli Cigani svojim slobodnim, veselim i siromašnim životom.

Druženje sa vršnjacima Ciganima razbilo je u meni ranije sumnje i bojazni. Odrastao sam igrajući fudbal sa mnogima od njih, od kojih su mi u sjećanju ostali Agan, Gagan, Baban, Euzebio, Putak i drugi. Mnogo godina kasnije, kada sam bio mladić, jedna stara Ciganka gledala mi je u dlan, u nekoj maloj kafani na kraju grada. Kao bubuljičavi tinejdžer imao sam romantične noćne more zbog Esmeralde, mlade bosonoge Ciganke iz romana Viktora Igoa "Zvonar Bogorodične crkve", koja po čitav dan igra i pleše po kamenim pariskim ulicama. Dobri stari Džoni Štulić prepoznao je među prvima njihovu ljudsku i kolektivnu muku kada je osamdesetih godina u pjesmi "Balkan" pjevao: "Mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti, uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti." Cigani, "narod nomadski" su jedina zajednica bez teritorije i države. Cigani su jedini narod koji ne misli u kategorijama države i granica, već porodice, i zato su se održali.

Cigani "narod izvan povijesti", bez države, bez političkih stranaka, bez kuće, bez stalnog mjesta boravka, uvijek na putu i pokretu. Njihova je domovina i država cijela Zemlja i svijet. Kultura Cigana je "transnacionalna". Cigani sami za sebe kažu: "U svijetu ima sedamdeset i sedam i po vjera, Cigani su ono pola vjere." Cigani ne znaju za odanost religiji, oni su narod svih religija. Cigani su srećan, veseo, skroman, životan, narod. Kulturolozi vole kazati: "Usmeni narod bez kulturne elite."

Cigani imaju urođenu sposobnost preživljavanja i prilagođavanja. Je li takav život božija kazna ili igra sudbine? Je li to prokletstvo života ili cijena življenja bez nacionalizma? Goran Bregović je jednom rekao da svakim danom nastoji biti Ciganin, i da se divi sebi zbog toga. Zašto romantizujemo njihovu dušu, a preziremo njihove živote i njih? Zašto se divimo njihovoj slobodi, a nijemi smo pred njihovim siromaštvom? Zašto nas fascinira njihova raspusna radost života i veselost, a odbija njihovo nepoštovanje društvenih normi? Imam osjećaj da ih ne volimo, jer im zavidimo na njihovoj slobodi. A oni opet, otvoreno preziru naše bogatstvo i materijalizam.

Postoji jedna ciganska pjesma "Molba", koja govori o njima više nego tomovi knjiga i socioloških studija. Pjesma ide ovako:

"Niko kao ti, gospodine bože.

Učini ljubav nesrećnom Ciganinu.

Neka sav svijet pomre,

A ti bože, preživi.

Pamet u glavu

Kad iznova svijet stvaraš."

Cigani možda lete u nebo, ali se zlopate na zemlji. Sve bi ih trebalo sahranjivati uspravno, jer su cijeli život proveli na koljenima – kako kaže u svojoj ispovijesti jedan ciganski aktivista. Ciganska himna: "Đelem, đelem, lungone dromenca, maladilen barvale Romenca...", najbolje svjedoči o njima i njihovom životu. Cigani nastavljaju da idu putem nepoznatim, ostajući tako robovi sopstvene slobode, i žrtve društvenih predrasuda i diskriminacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.