Moje fatamorgane: Bilo jednom u Sarajevu

Ni Olimpijske igre ne mogu bez globalne i lokalne politike. Govorilo se da su Igre dodijeljene tadašnjoj Jugoslaviji, jer je kao nesvrstana zemlja davala manje povoda za hladnoratovske bojkote koji su tih decenija redovno pratili svjetska sportska takmičenja.

       Sjećam se kao da je juče bilo. Bio sam student treće godine fakulteta političkih nauka. I sad vidim, kao prije dvadeset pet godina, iz svoje male podstanarske studentske sobice u Prijedorskoj ulici, na Aneksu, kameno lice predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljka, kako na stadionu "Koševo" svečano proglašava 14. Zimske olimpijske igre '84 godine u Sarajevu, otvorenim, sa onim karakterističnim kotrljajućim slovom "r" u izgovoru. Vidim zbunjenog Bojana Križaja, kako se meškolji dok pokušava da se prisjeti teksta zakletve koji je zaboravio. Dan prije toga Sarajevo je bilo bez snijega. Svi su se molili da padne snijeg i Igre počnu. U noći nakon otvaranja snijeg je pao, i Igre su mogle početi. Bilo je to ono neponovljivo vrijeme, kada ljudi osjećaju da rade nešto zajedno i veliko, s puno ljubavi i ushićenja. U vazduhu je lebdjela neka neopisiva euforija koja ti daje iluziju da si centar svijeta. To se osjećalo na svakom koraku. Okrajke toga vremena nosimo svi koji smo to doživjeli. Sjećam se kako su Kirka Daglasa slavnog holivudskog glumca, obunarili lokalni ugostitelji. Stvar je bila matematički prosta. Konobar je u restoranu na Baščaršiji u olimpijskom zanosu, gostu iz Amerike sabrao račun i datum, pa je ovaj izašao do astronomskog iznosa s jednom nulom viška. Dodavanje jedne nule podiglo je cijenu, ali je umanjilo reputaciju kuće. Stvar je odmah bila sređena rutinskom intervencijom finansijske policije. Novac je vraćen gostu uz lično izvinjenje gradonačelnika. Jedan moj prijatelj je u to doba radio u sarajevskoj pošti na brzim dostavama. Po njegovom pričanju najisplativija stvar, tih dana, bila je dostavljanje telegrama i čestitki takmičarima i gostima iz dalekog svijeta. Svaki telegram koji bi poštari donijeli u olimpijsko selo na Jahorinu, pružao je donosiocu do 100 dolara bakšiša. Socijalistički proleteri odmah su se bacili u vode tržišne ekonomije, i krenuli sami da prave fiktivne čestitke i telegrame olimpijcima. Kada je Jure Franko osvojio srebrenu medalju u veleslalomu, jedinu za Jugoslaviju, publika mu se zahvalila transparentom, na kojem je pisalo: "Volimo Jureka više nego bureka." Ni Olimpijske igre ne mogu bez globalne i lokalne politike. Govorilo se da su Igre dodijeljene tadašnjoj Jugoslaviji, jer je kao nesvrstana zemlja davala manje povoda za hladnoratovske bojkote koji su tih decenija redovno pratili svjetska sportska takmičenja. Neki vjeruju da je to učinjeno iz razloga da se Igre kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima, održe u gradu koji je bio na istorijskoj karti označen po započinjanju Prvog svjetskog rata. Tako su 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu bile prve i posljednje igre organizovane u jednoj socijalističkoj zemlji. Plaši me ovaj istorijski fakt. Nekako, svi događaji u našoj istoriji imaju tu sudbinsku crtu i značenje. Ili su prvi ili posljednji, a najčešće su i prvi i posljednji. Na um mi pada dosjetka dobrih starih nad/realista iz "Primusa", emisije omladinskog programa Radio Sarajeva, čiji su statističari ustanovili, da svaki neparni svjetski rat počinje u Sarajevu. I na domaćem terenu mogle su se čuti razne priče, koje su dolazile iz političke kuhinje lokalnog podzemlja. U potaji se govorkalo da je Sarajevo dobilo Olimpijadu zahvaljujući političkim ambicijama Branka Mikulića. Za one sklone teorijama zavjere, to je već tada bio jasan znak demonstracije samostalnosti i nezavisnosti BiH unutar Jugoslavije. Oni manje upućeni smijali su se na svoj račun raznim pričama i vicevima, smišljenim samo za ovu priliku. Jedan od njih odnosio se na maskotu ZOI '84, čuvenog Vučka. Čim je ovaj mali vučić izabran za maskotu Igara, narod se u svom vedrom duhu odmah zapitao: Šta je Vučko po nacionalnosti? I sam odgovorio: Musliman, a objašnjenje  je bilo: "Gdje si vidio da je vuk pojeo prase, već uvijek jagnje." Olimpijski plamen se ugasio. Nedugo nakon toga  planule su neke druge vatre, u kojima će nestati mnogi ljudi i gradovi, pa i sjećanje na Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Olimpijske igre zamijenile su ratne igre, u kojima nije bilo pobjednika ni medalja. Kolektivno sjećanje na Zimske olimpijske igre u Sarajevu '84, se istopilo poput snijega ovih februarskih dana. Ostao je samo muzej.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.