Miroslav Sinkić za "Glas": Zatrpali smo umjetničko vrelo ljepote

Ovaj komad je zapravo monodrama sačinjena od biblijskih priča koje glumac priča iz ugla potlačenog naroda, međutim reditelj se odlučio za adaptaciju u kojoj će igrati više glumaca i glumica, odnosno nas jedanaest. Rekao je ovo za "Glas Srpske", glumac Miroslav Sinkić, komentarišući probe za novu predstavu Pozorišta Prijedor "Misterija Bufo" po tekstu čuvenog italijanskog pisca Darija Foa, a u režiji Davida Alića.

Kako ističe ovaj iskusni umjetnik, kao pisac Fo je bio poznat po mnogim kontroverzama u njegovim komadima, a i po dozi subverzivnog humora koji nije baš za svakoga, ali se sigurno tiče svakoga.

- Vjeruje se da je Fo tokom svog života bio uhapšen više desetina puta, nekad i na sceni tokom igranja, a sve zbog jedne tanke linije između smijeha i nelagode, te gorke istine u humoru, koja ga automatski čini mnogo opasnijim od ostalih vrsta humora, ako ne i najopasnijim. Teško se guta, još teže vari i vjerovatno zbog toga nije za svakoga, ali se i te kako svakoga tiče. Gorčina u humoru trebalo bi da probudi svijest, a ne averziju a Fo je sa ovom monodramom radio to vrlo uspješno, rekao je Sinkić.

GLAS: Koliko ima sličnosti između uloge koju tumačite i Vas kao Miroslava Sinkića privatno?

SINKIĆ: U predstavi je više od trideset likova i svi igramo po nekoliko njih. Služimo se glumom u glumi, odnosno igramo glumce koji glume te likove sa kojima u nekim scenama imamo, a u nekim definitivno nemamo sličnosti. 

GLAS: Inače, ovo je Vaša druga saradnja sa rediteljem Davidom Alićem. Zajedno ste radili na hit predstavi "Kauboji" koju ste s velikim uspjehom izvodili širom regiona. U predstavi igra poznata beogradska glumica Miona Marković pa kažite nam kako se uklopila u vaš proslavljeni vestern, kako je bilo raditi s Mionom?

SINKIĆ: Miona je došla kao zamjena u već gotovu predstavu, ali na osnovu našeg rada na tom njenom uskakanju u predstavu, što je inače izuzetno teško i stresno, još kada se radi o mjuziklu od tri sata i kada imate malo vremena - sjajno, a tako se i uklopila.

GLAS: Kad smo kod Foa, imali ste priliku već da se oprobate u jednom njegovom komadu, a to je "Slučajna smrt jednog anarhiste" u režiji Vladimira Đorđevića i Marka Vukosava. Ako se ne varamo, predstava je jedno vrijeme bila i na repertoaru Narodnog pozorišta Republike Srpske. Kažite nam nešto više o tome.

SINKIĆ: Nevjerovatna podudarnost tog komada sa tragedijama koje su se dešavale u vrijeme rada na predstavi, ali i tragedijama danas, što i te kako govori o njegovom poznavanju čovjeka i zvijeri u njemu. Priča o "Luđaku" koji humorom razotkriva korupciju i zataškavanje, odnosno, sami se razotkriju ne znajući šta je ispod površine humora i to je izuzetno duhovito. Baš kao Miona u "Kauboje" i ja sam kao zamjena došao u tu predstavu i ubrzo sam postao stalna postava. Predstava nije aktivna već šest-sedam godina, ali replike i dan-danas izgovaramo, imitiramo te likove... Posljednji trenuci studentske bezbrižnosti u kojima smo se ludo zabavljali igrajući.

GLAS: Pored glume radite razne radionice sa amaterskim glumcima svih uzrasta, a nedavno ste vodili jednu radionicu scenskih borbi u Teatru mladih u Bijeljini pod mentorstvom glumice Marije Novaković. Šta je bilo najviše izazovno u ovom radu?

SINKIĆ: Da budem iskren nije bilo izazova, jer sam radio sa predivnom djecom koja su došla s ogromnom voljom i željom za rad, a neki od njih su ozbiljni kandidati za prijemni ispit na Akademiji. Nije bilo ni trun otpora prema scenskim borbama, svi su jednako shvatili ozbiljnost zadatka, pristupili mu kao profesionalci, što su na kraju dokazali na javnom času pred publikom. Činilo se kao da nisam ni trebao biti prisutan. Fantastična ekipa!

GLAS: Jedan ste od rijetkih glumaca u Banjaluci, a možda i šire koji se bavi borilačkim koreografijama koje su se mogle gledati u predstavama Narodnog pozorišta Republike Srpske, Gradskog pozorišta "Prijedor", Akademije umjetnosti u Banjoj Luci... Kada se rodila ljubav ka ovoj vrsti umjetnosti koja nije baš uobičajena na našim prostorima?

SINKIĆ: Ljubav se rodila nakon jedne pijanske tuče pepeljarama u kafani. (smijeh)
Uh, ne znam tačno kada se rodila ljubav, ali sjećam se da sam sa desetak godina pogledao film "Matriks". Naravno, ništa nisam shvatio, ali sjećam se mog oduševljenja tim borbama u filmu. Svaki dan sam samo te scene gledao zamišljajući naravno da sam i ja neki Matriks. Zasigurno ima malo i toga što je moj otac majstor džijudžice pa sam se još kao klinac upoznao sa tehnikom borbe, da bih se na fakultetu upoznao sa predmetom Scenske borbe i shvatio da je sve onako kako sam i zamišljao: maštovito, izazovno i potpuna suprotnost od realne borbe, odnosno čista koreografija koja se tretira jednako kao i ples, a bavim se i plesom, tako da je odgovor zapravo zbir svega toga. Nema Matriksa, nema kašike.

GLAS: Kako gledate na današnju umjetnost, koje su to njene dobre, a koje loše strane?

SINKIĆ: Iskreno, "Fali nam malo Bobe i Marije", što bi rekao moj kolega i s tim sam saglasan. U današnjoj umjetnosti rijetko nailazimo na nježnost i zaista fali ono vrelo ljepote koje opet može procvjetati jednom ozbiljnom rezidbom, jer se razgranala toliko da je postala sve i svašta. Ne mislim samo na pozorište i film, već generalno. Kuvar napravi spektakl u kojem komad mesa baca u vazduh i nazove se "umjetnik sa hranom", ili konceptualni performans u kojem akter na ulici džogerom pere noge, pa ukoliko ne dokučite suštinu, odmah vas osude na vječni konzervativizam. Često ostavim prostor za razmišljanje o mojoj potencijalnoj neobjektivnosti, pa ću to uraditi i ovaj put.

GLAS: Da imate kojim slučajem moć da mijenjate stanje u kulturi, koje biste prve poteze povukli sve na račun boljitka u našem narodu?

SINKIĆ: Saglasan sam s odgovorom koji su mnogi dali prije mene, a to je da svaki grad treba da ima svoje pozorište u kojem će se igrati i predstave za djecu. 
Takođe, zasigurno bih se pozabavio kinematografijom, jer mi je neshvatljivo da je 2026. godina, a i dalje se rade predstave, snimaju filmovi i serije u kojima se vrijeme radnje prebacuje u one godine na našim prostorima, između 1991. i 1995.
Nikad veća najezda filmova i serija smještenih u tom periodu, a ima ih i nadolazećih. Uporno se insistira na besmislu kategorizacije mi-oni, naši-njihovi, kako u dramama tako i u komedijama. Kao da nikad ništa od toga nije ispričano pa zato treba što više takvih projekata u kojima srećom uvijek postoje izuzeci: neko je maestralno glumio, kostimograf je uradio odličan posao, muzika u filmu je sjajna i to je sve. Nažalost, ipak nedovoljno da bismo napredovali prvenstveno kao ljudi, o umjetnosti da ne govorim. 
Što kaže naš poznati glumac na onom viralnom snimku sa čuvene konferencije za novinare u NPRS-u, parafraziram: "Hoćemo li više krenuti dalje ili nećemo?" Sa ovakvom kinematografijom zasigurno nećemo, a čini se da i ne možemo, jer se po retraumatizaciji poznajemo. Dakle, da kojim slučajem imam moć promjene stanja za boljitak svima nama, organizovao bih takmičenje pod nazivom: "Scenarista koji smisli nešto drugo - pobjednik".

GLAS: Za kraj, možete li da opišete sebe u nekoliko stihova pošto znamo da ste pasionirani ljubitelj pisane riječi?

SINKIĆ: Koji god stih da kažem uvijek će važiti samo onaj posljednji: "Bio je dobar čovjek".

UTICAJI

GLAS: Umjetnik koji je najviše uticao na Vas za ovo što čime se danas bavite?

SINKIĆ: Nemam jednog, svi pomalo iz svih oblasti. Rado se vraćam poeziji A. B. Šimića, novelama Štefana Cvajga, bendu "Drugi način", Moneovim zalascima sunca i tako dalje... 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.