Mirna Jovanović, o duhu stvaralaštva kroz glumu i ikonopis

Poetski teatar "Kavez" osmišljen je i sastavljen od tri generacije pjesništva, objedinjen temom položaja žene u društvu. Stihovi su korišćeni iz narodne lirske poezije Milene Marković i mlade pjesnikinje Radmile Petrović.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Mirna Jovanović, glumica, komentarišući kako je predstava ili poetski teatar "Kavez" u režiji Valentine Vidaković na nesvakidašnji način spojila stihove i glumu. U ovom komadu uz talentovanu umjetnicu još igraju Dragana Arsenić i Vanja Krtolina, a Jovanovićeva kaže da je osnovna ideja bila da spoje tri žene različitih pogleda, ali sličnih ciljeva.

-Te tri žene su, u skladu sa vremenom koje predstavljaju, različito vaspitane, imaju drugačije mišljenje o određenim društvenim i istorijskim pitanjima i vrijednostima, ali im je borba za bolji položaj žena u društvu zajednička, kao i ljubav prema našim precima, majkama, bakama, prabakama, umjetnicama i svim zaslužnim ženama našeg naroda, bez kojih ne bi ni nas danas bilo. Predstava je kamernog tipa i iz iskustva premijere i prve reprize može se reći da divno komunicira sa publikom i izaziva vrlo lijepe reakcije - rekla je Jovanovićeva.

GLAS: Igrali ste u nekoliko hvaljenih i nagrađivanih predstava, jedna od takvih je predstava "Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić" u režiji Sonje Petrović. Komad je naišao na sjajan prijem kod pozorišne publike i nije slučajno pobrala simpatije nekih ozbiljnijih kritičara? Šta je to, posmatrano iz ugla nekog ko je unutar ansambla, ključ dobre komunikacije "Sofke" sa publikom?

JOVANOVIĆ: Mislim da je do važne teme. Sofka Nikolić bila je srpska diva sa, u isto vrijeme, fascinantnim i mnogo teškim životom. Značajna tema za Bijeljinu, jer je Sofka svoje "dane ćutanja" upravo provela u Bijeljini. Nažalost, mi zaboravljamo naše značajne ličnosti. Zaboravljamo i zakopavamo žive umjetnike, a kamoli one koji su pravili našu umjetničku istoriju i imali vrlo zanimljive biografije.

Iskreno se nadam da ćemo sve više raditi predstave biografskog tipa, jer zaista kao narod imamo čime da se dičimo.

GLAS: Da li biste mogli pronaći neke poveznice između Vašeg karaktera i karaktera Mariole koju tumačite u ovoj predstavi?

JOVANOVIĆ: Mariola je kćerka Sofke Nikolić, koja je nažalost preminula u 17.godini života i zbog toga njena majka nikada više nije zapjevala. Ova uloga mi je bila jedna od najizazovnijih, jer je većim dijelom neverbalna, u pokretu svedena, a ja sam poprilično glasna i impulsivna osoba i teško mi je i da sjedim s mirom. Ono što bi mi bila neka zajednička osobina sa Mariolom jeste tuga koju ta junakinja nosi zbog majčinog žrtvovanja ogromnog talenta, zbog njene smrti i njeno insistiranje tokom cijele predstave da se majka vrati muzici. Tako nekako i ja budem "naporna" svojim talentovanim prijateljima i poznanicima i čini me tužnom kada vidim da neko ko ima darove ne koristi ih i propada.

GLAS: Jedna od uloga za pamćenje jeste i rola Zinaide Savišne u predstavi "Ivanovo samoubistvo" po tekstu A. P. Čehova, a u adaptaciji i režiji talentovanog Davida Alića. Kakve Vas uspomene vežu za rad na ovoj predstavi koja je bila neka vrsta pozorišne avangarde, jer se zaista radi o vrlo modernoj postavci komada?

JOVANOVIĆ: Lik Zinaide Savišne mi je najdraži lik koji sam tumačila. I naravno ta cijela predstava. Žao mi je što se više ne igra, jer je to najbolji proces koji smo imali u pozorištu. Bilo je zaista ogromno zadovoljstvo i fenomenalno iskustvo raditi sa Davidom Alićem. David je vrlo talentovan, obrazovan i autentičan i prirodno je bilo da napravi tako autentičnu predstavu, u kojoj su uživali i glumci i publika. Mnogo sam mu zahvalna što mi je povjerio takav lik, koji je on adaptirao kao jednu iščašenu ženu, psihopatu, zelenašicu, ali koja govori velike istine bahatih pojedinaca savremenog društva, koji misle da novac kupuje sve i da su zbog bogatstva mali bogovi. Ta uloga mi je bila poseban izazov zbog kopanja po mračnim stranama mog unutrašnjeg bića i što je to hod po ivici, jer takav lik je u opasnosti da postane karikatura, ali uz Davidovu pomoć pronašla sam pravu mjeru ludila Zinaide Savišne.

GLAS: Akademiju umjetnosti na Odsjeku za dramsku i filmsku umjetnost završili ste 2013.godine u klasi Juga Radivojevića.  Gledajući iz ovdašnje perspektive, koliko Vas je gluma promijenila i šta Vam je donijela?

JOVANOVIĆ: Apsolutno me promijenila. Ja sam vrlo rano shvatila da je gluma poziv kojim želim da se bavim. Samo studiranje bilo je i zanimljivo i teško. Na akademiju sam došla kao vrlo povučena osoba, nesigurna, sa manjkom samopouzdanja, sa problemom da kažem mišljenje, a kroz školovanje sam očvrsnula, znam šta mi je put i šta bi trebalo da radim i branim svoj način razmišljanja i života svojim djelima. Akademija me naučila da umjetnik, bez obzira na talenat, mora mnogo, mnogo, mnogo da radi, da svakodnevno radi na svojoj duhovnoj vertikali i da se bori za vrijednosti u koje vjeruje.

GLAS: Kako biste svojim riječima definisali glumu, makar u onom kontekstu šta Vama znači u životu?

JOVANOVIĆ: Najbolje ću to objasniti riječima našeg predivnog  umjetnika, vajara Zorana Jezdimirovića, koji me u vrlo teškim trenucima kada nisam imala bilo kakav angažman i imala velike dileme jesam li ja glumica ili ikonopisac i čemu je bolje da se okrenem rekao: "Znate šta je tronožac? Kad mu otkinete jednu nogaru, neupotrebljiv je. Vratite tu, otkinite drugu, opet je neupotrebljiv". To su za mene i gluma i slikanje, neupotrebljiva sam i bez jednog i bez drugog. Sve u mom životu podređeno je stvaralaštvu. I kad ne radim ništa, mozak smišlja razne umjetničke projekte, razrađuje uloge, slika. I van umjetnosti, ja ne znam ništa.

GLAS: Priroda Vas je podarila sa nekoliko darova mimo onog glumačkog, a pri tome mislimo prije svega ikonopisanjem. Imali ste veliki broj samostalnih i grupnih izložbi, kako u našoj zemlji tako i u  inostranstvu. Kažite nam nešto više o toj umjetnosti ili bolje rečeno nadahnuću u kojem stvarate?

JOVANOVIĆ: Nakon završene akademije, školovala sam se četiri godine u Eparhijskoj školi ikonopisa u Bijeljini. Osim ikona, iskoristila sam vizantijski stil slikanja da bih stvarala slike i ilustracije.

Stvorila sam dvije postavke slika, jedna je sastavljena od stvaralaštva velikih majstora zapadnog slikarstva, koja su reprodukovana u vizantijskom stilu, a druga, meni najdraža, posvećena velikom geniju Dostojevskom i njegovim književnim junacima, koju sam uradila povodom 200 godina od rođenja i 140 godina od smrti Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Meni je vizantijski stil čudesan, slojevit, prepun simbola i zaista se može iskoristiti u svim granama likovne umjetnosti i u svakoj mogućoj tehnici koju umjetnik zamisli. Zahvaljujući spisateljici Jeleni Kalajdžija i našoj saradnji nastale su ilustracije u vizantijskom stilu za slikovnice i knjige za djecu. Zahvaljujući njenoj podršci uradila sam prvu neverbalnu slikovnicu Republike Srpske, o Svetom novomučeniku Slobodanu Stojanoviću, "Nebeski dječak i njegov pas", koju je izdala izdavačka kuća Eparhije zvorničko-tuzlanske "Sinaj", u tiražu od 10.000 primjeraka. Što se same ikonografije tiče, divim se starim majstorima i tradiciji, ali takođe mnogo volim i lično težim savremenom ikonopisu, autorskim ikonama. Nadahnuće prirodno dolazi iz svakodnevnog čitanja Svetog pisma i žitija svetih.

GLAS: Za kraj, možete li nam otkriti neke detalje u vezi sa Vašim nadolazećim projektima, koje možemo očekivati u nekoj bliskoj budućnosti?

JOVANOVIĆ: Trenutno sam na više frontova, polako spremam novu postavku slika, postavku ikona i minijatura. Takođe, radim na novoj neverbalnoj slikovnici i u planu je rad na prvoj knjizi sjenki u Republici Srpskoj (to su slikovnice koje mogu da služe i kao pozorište sjenki, da se dječici od najranijeg djetinjstva stvori ljubav prema pozorištu). Voljela bih da kroz neku grafičku novelu prikažem biografiju našeg kralja Tvrtka I Kotromanića i moje omiljene istorijske ličnosti, Živojina Mišića.  Uz sve to, trudim se svim snagama da kod naših ljudi stvorim svijest da Republika Srpska ima fenomenalne umjetnike. Nismo svjesni da pored nas žive genijalni i nagrađeni pisci, Nenad Tadić, Jelena Kalajdžija, Jelena Lučić, Slobodan Jović, Sanja Savić Milosavljević, Berislav Blagojević, Igor Kalajdžija, Zoran Todorović, Jelena Kojović Tepić i mnogi, mnogi drugi divni talentovani ljudi. Bila bi mi ogromna čast da njihove junake oživljavam na sceni. Vjerujem i nadam se da će to da se desi. Još jednom imam potrebu da ponovim, naš narod baš ima na koga da bude ponosan i te bi ljude trebalo isticati u prvi plan.

ŽANR

GLAS: U kojem žanru glumica Mirna Jovanović najviše sebe osjeća, što bi rekli "kao svoj na svom" i da li umjetnik može sebi dozvoliti luksuz žanrovskih izbora?

JOVANOVIĆ : Iskreno, nemam neke žanrovske odrednice koje mi prijaju ili ne prijaju, igram što mi se dodijeli i dajem sve od sebe da likovi budu autentični. Naravno, kao svaki glumac imam omiljene pisce i neke uloge o kojima maštam da ih oživim na sceni. Velika mi je želja da igram u bilo kojoj drami našeg genijalnog dramskog pisca Nenada Tadića, majstora dijaloga i satire. Lično volim jake i energične žene, malo iskrivljene likove, psihološki što komplikovanije, da mi bude zanimljivo da ih analiziram i istražujem da bih došla do što boljih rješenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.