Milovan Marčetić: Po ulaganjima u kulturu Srbija na začelju svijeta

"Andrićevu nagradu" čini posebnom sam Andrić i njegovo delo. To je najznačajnija naša nagrada za priču ili knjigu priča. Ovogodišnja nagrada možda je posebna po tome što je, koliko znam, prvi put laureat rodom iz Kočićevog i Ćopićevog kraja. Voleo bih da dobitnika iz tog kraja bude i ubuduće.

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Milovan Marčetić, dobitnik "Andrićeve nagrade" za priču "Izlazak".

* GLAS: U priči "Izlazak" glavni junak je pacov bibliotekar koji živi u srpskoj Skupštini. Da li ste time željeli i da čitaoce podsjetite na staru priču u kojoj su miševi krenuli za frulom?

MARČETIĆ: Ta zgrada je tek poslednjih nekoliko godina srpska Skupština, a građena je da bude i bila je najveći deo svoga dosadašnjeg veka Skupština Jugoslavije, prvo Kraljevine Jugoslavije pa onda jugoslovenske države s njenim različitim nazivima, državnim uređenjima i veličinama. To je bila, i to je i danas, najpoznatija zgrada na ovim prostorima, jedan od simbola jugoslovenstva i Jugoslavije. Kada sam pisao tu priču, nisam pomišljao na poređenje koje pominjete, ali naravno, svaki čitalac na takvo poređenje ima pravo.

* GLAS: Svi junaci priče iseljavaju se iz zgrade, koja je po njihovom vjerovanju ukleta, samo ljubitelj knjiga među njima odluči da se vrati. Posvećujemo li dovoljno pažnje savremenoj srpskoj književnosti i njenim piscima?

MARČETIĆ: Priča o ukletosti te zgrade dolazi od ljudi, a glavni junak priče i njegovi srodnici u tu ukletost veruju. Tarabići su zaista prorekli da će kada zgrada bude završena biti ubijen vladar zemlje kojoj je ta zgrada Skupština. Kada je privedena kraju vladar je zaista ubijen - izvršen je atentat na kralja Aleksandra u Marselju. I sam kralj je znao za pomenuto proročanstvo i postoje tvrdnje da je završetak zgrade i zbog toga odgađan. Glavni junak i njegova dva prijatelja vraćaju se u Skupštinu tek pošto su izvršili misiju izvođenja svoga plemena iz uklete zgrade, a jedan od motiva njihovog povratka jeste navika života među ljudima i među knjigama. Nije, dakle, u pitanju napuštanje književnosti i pisane reči. Motivi i izlaska i povratka u priči su drugačiji. Najveća pažnja, kada je u pitanju savremena srpska književnost, posvećuje se, nažalost, tržišno isplativim knjigama, a književno ne uvek vrednim. Marketinške sposobnosti izdavača i samih pisaca postaju sve važnije. Po procentu ulaganja u kulturu Srbija je među poslednjim zemljama u svetu.

* GLAS: Neki od aktera Vaše nagrađene priče odlaze na Zapad, gdje će živjeti bolje nego u zemlji. Dotakli ste se problema iseljavanja mladih srpskih intelektualaca. Koliko je to izraženo u Srbiji?

MARČETIĆ: Pojačano iseljavanje traje više od dve decenije. Novi talas javio se zbog neispunjenih očekivanja posle petooktobarskih promena. Pisci i umetnici nisu se, na sreću, u većem broju iseljavali. Pisci ostaju zbog vezanosti za jezik. Mada samo pisanje malo kome može da obezbedi egzistenciju.

* GLAS: Iako ste i ranije dobili značajna književna priznanja, šta za Vas "Andrićevu nagradu" čini posebnom?

MARČETIĆ:"Andrićevu nagradu" čini posebnom sam Andrić i njegovo delo. To je najznačajnija naša nagrada za priču ili knjigu priča. Ovogodišnja nagrada možda je posebna po tome što je, koliko znam, prvi put laureat rodom iz Kočićevog i Ćopićevog kraja. Voleo bih da dobitnika iz tog kraja bude i ubuduće.

* GLAS: Da li je naslov priče "Izlazak" i simboličan i šta ste sve njime htjeli da obuhvatite?

MARČETIĆ: Ovaj naslov svakako nosi svoju simboliku, ali nije na autoru da govori šta je iza nje. To treba prepustiti čitaocima. Ono što je možda važno za ovu priču jeste perspektiva koja je odabrana da se govori o određenom periodu istorije jedne države i jedne građevine, a i o jednom značajnom datumu te istorije - 5. oktobru 2000. godine. Da bi se ispričalo ono što je ispričano, ta perspektiva morala je da bude što nepristrasnija, ma koliko istovremeno bila neobična i neočekivana.

Biografija

Milovan Marčetić je rođen 1953. godine u Prijedoru. Bio je glavni urednik u "Književnoj reči", glavni urednik časopisa "Reč i književnost", osnivač i glavni urednik "Beogradskog književnog časopisa". Studirao je Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Predsjednik je Upravnog odbora Srpskog književnog društva. Objavio je knjige - "Dan dvadeset hiljada pasa" (1982), "Načini iščezavanja" (1986), "Bez imena, bez lica" (1990), "Životi pesnika" (1996)... Dobitnik je nagrada "Petar Kočić", "Branko Ćopić" i "Stevan Sremac". Za poeziju je dobio "Goranovu nagradu", kao i nagrade "Milan Rakić", "Skender Kulenović" i "Jefimijn vez".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.