Velika je odgovornost raditi "Jazavca pred sudom", pogotovo u Banjaluci. To je djelo uz koje je većina nas odrasla i koje svi pamtimo. Ovoga puta "Jazavac" dolazi u formi opere, što je za mene bio potpuno novi jezik. Naravno, prvi susreti s bilo čim novim uvijek su teški, ali istovremeno i veoma uzbudljivi.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" režiser Milan Bogdanović, objašnjavajući koliko je bio izazovan proces postavljanja prve nacionalne opere "Jazavac pred sudom", po tekstu Petra Kočića. Talentovani umjetnik kaže da su pripreme bile zahtjevne, ali da je cijeli autorski tim dao sve od sebe da opravda ukazano povjerenje.

- Pripreme su bile zahtjevne u svakom aspektu. Kada smo počeli, opera je postojala samo u pisanoj formi, nismo imali nikakav snimak, već samo nekoliko fotografija s ranijih izvođenja. Uprkos tome, mislim da je cijela ekipa dala svoj maksimum i da smo uspjeli da stvorimo jednu dinamičnu i atraktivnu predstavu koja će, vjerujem, biti uzbudljiva za publiku, rekao je Bogdanović.

GLAS: Koliko je  bilo teško naći se u poziciji čovjeka koji treba na sceni da oživi komad star nekoliko decenija i poveže sve brojne segmente koji čine jednu operu na toj istoj sceni?

BOGDANOVIĆ: Bilo je jako zahtjevno, opera od vas traži određeni balans između poštovanja već postojećeg umjetničkog djela i stvaranja nečeg novog. Za razliku od dramskog pozorišta, gdje imate mogućnost da u saradnji sa piscem ili dramaturgom izbacite repliku, promijenite redoslijed scena ili napravite manje intervencije na samom tekstu, ovdje ste gotovo u potpunosti vezani onim što piše u partituri. Zbog toga ste ograničeni rediteljskim sredstvima koja možete da koristite. To je ono što posao reditelja čini težim, ali mu istovremeno daje jednu posebnu čar i vrstu zadovoljstva. Imate fiksiran tajming replika, muzičkih fraza i pauza, a vaš zadatak je da to već postojeće vrijeme oblikujete u radnje i postupke. Na čar cijelog procesa dodatno utiče i činjenica da više niste u sali sa nekoliko glumaca i saradnika, već sa velikim brojem ljudi neophodnih za izvođenje opere, od dirigenta, orkestra, solista, scenografa, kostimografa, dekoratera, dizajnera, pa sve do tehničkog osoblja. Režija opere ima svoje poteškoće, ali mislim da je vidjeti kako pedeset ili šezdeset ljudi u sali funkcioniše kao jedan mehanizam zapravo najveća nagrada za jednog reditelja.

GLAS: Koliko je važno bilo izabrati ispravan idejni pravac da se krene, kad se uzme u obzir sama važnost Kočićevog teksta unutar književnih, kulturoloških, ali i društveno-nacionalnih krugova u proteklih stotinu godina. Koliko je forma opere uopšte dopuštala umjetničke slobode ili ste se precizno držali forme koju su postavili Vlado Milošević i Ranko Risojević, kada su adaptirali tekst "Jazavca".

BOGDANOVIĆ: Smatram da kada postavljate djelo koje je ljudima u toj sredini vrlo dobro poznato, morate im ponuditi nešto novo, bilo da je to drugačije čitanje ili nova perspektiva. "Jazavac", čak i u formi drame, ima svoje prepreke: tri lika zatvorena su u istom prostoru tokom cijele drame, u stalnim odnosima moći, gdje jedna strana naizgled nikada ne može da pobijedi. Sudnica sama po sebi ograničava mizanscen, prostor je statičan, a radnju većinski nosi jedan lik, David. Kada se sve to prenese u formu opere, zadatak postaje još složeniji. Vlado Milošević je u jednom intervjuu rekao da bi ovo prije nazvao "kazivanjem Davida Štrpca", i ta rečenica nam je bila važna kao polazna tačka za promišljanje čitave postavke. U dogovoru sa dirigentom Dušanom Uroševićem pokušali smo da operu podijelimo na niz događaja i situacija, koje smo dodatno razdvojili vokalnim ansamblom od četiri djevojke. Na taj način je naša verzija "Jazavca" po prvi put dobila i ženske likove. Sudnica, koju obično gledamo kao prostor između stolova i stolica, u našoj verziji dobila je novi izgled, pretvorili smo je u jedan veliki arhiv. Između našeg Davida, sudije i pisara jasno se vidi i vremenska i ideološka distanca. Pokušali smo, dakle, da zadržimo sve prepoznatljive elemente, ali da im damo novu vizuru i drugačiji ugao gledanja.

GLAS: Pomenuli smo da je od Kočićevog teksta prošlo preko 100 godina, od prve operske adaptacije preko 45 godina, kako Vam je tokom priprema taj materijal djelovao autentičnim u smislu potrebe da uhvati duh sa modernim vremenom u kojem se opera izvodi? Kočićev David traži pravdu, ali sa druge strane živimo u vremenu mnogih deklarativnih  prava, ali nikad dalje i oskudnije pravde?

BOGDANOVIĆ: Danas je možda više nego ikada potrebno ponovo postaviti "Jazavca pred sudom". U samom središtu te priče nalazi se sukob dviju ideologija. S jedne strane stoji birokratski aparat hladan, formalan, zatvoren u jezik propisa, formulara i hijerarhija. S druge strane je čovjek  pojedinac koji dolazi iz života, iz iskustva, iz osjećaja za ono što je ispravno. Ta napetost između sistema i čovjeka zapravo nikada nije nestala. Ona se samo mijenja u formi. Sudnica, u kojoj se vodi ovaj neobični slučaj, nije mjesto rješenja već prostor u kojem se, ispod fasade zakona i reda, otkrivaju Potemkinova sela. Kočić je tu priču napisao početkom 20. vijeka, u doba Austro-Ugarske, kad su ljudi iz naroda pokušavali da pronađu pravdu u mehanizmima koji im nisu pripadali. Više od sto godina kasnije, osjećaj izgubljenosti pred sistemom i dalje je tu. Samo što je danas promijenio prostor i formu u zajedničkom pokušaju da se podsjetimo da pravda ne živi u paragrafima, nego u djelima i da počinje onog trenutka kada čovjek odluči da progovori.

GLAS: Opera "Jazavac" je imala tri izvođenja, Sarajevo, Osijek i Banjaluka, koliko ste se oslanjali na te scenske postavke ili je cijeli autorski tim krenuo u potpuno novom smjeru kako bi komad prilagodio sopstvenim idejama i mogućnostima?

BOGDANOVIĆ: Iskreno, nismo mogli mnogo da se oslanjamo na ranija izvođenja upravo zbog nedostatka arhivskog materijala. Postojalo je tek nekoliko fotografija i poneki novinski zapis, ali ništa što bi nam dalo uvid u cjelokupnu scensku koncepciju. Zbog toga smo odlučili da krenemo u potpuno novom smjeru, da gradimo našu verziju iznutra, iz samog jezgra teksta i muzike. Taj nedostatak arhive, koji bi na prvi pogled mogao djelovati kao ograničenje, zapravo nam je dao slobodu da razmišljamo otvorenije, da tražimo sopstveni ton i vizuelni jezik predstave. Naš cilj nije bio da rekonstruišemo ranija izvođenja, već da savremeno pročitamo Kočićev tekst i pronađemo način da on progovori iz današnjeg vremena.

GLAS: Vi ste po godinama mlad umjetnik, cijela ekipa koja je učestovala uglavnom je mlađa generacija, koliko je to bila dodatna motivacija za dokazivanje ili neka vrsta opterećenja kad ste dobili priliku da postavite jenu ovako značajnu scensku i kulturnu postavku?

BOGDANOVIĆ: Za mene je ovo bio poseban izazov, prva opera koju treba da izrežiram. Mladi reditelji rijetko dobiju priliku da rade u ovom formatu. Upravo zato sam osjećao i dodatnu dozu odgovornosti, ali i ogromno uzbuđenje što mi je pružena šansa da se oprobam u tome. S druge strane, činjenica da je cijela ekipa bila sastavljena od mladih ljudi pokazala se kao prednost. Donijela je neku posebnu energiju, otvorenost i spremnost na istraživanje. Svi smo ušli u proces sa svježim idejama, bez straha od pogrešnog koraka, sa željom da razumijemo i oživimo Kočića na način koji pripada našem vremenu. Mislim da se ta mladalačka radoznalost i zajedništvo i te kako osjećaju u predstavi, u njenom ritmu, vizuelnom jeziku, pa i u atmosferi na sceni. Upravo ta kombinacija "prvog puta" i hrabrosti, po meni, daje ovom projektu iskrenost i snagu.

GLAS: Jedan ste od mlađe generacije režisera okupljenih oko NPRS, koliko Vam je podrška Nacionalnog teatra značajna u smislu oživljavanja jedne nove generacije autora i stvaranje kontinuiteta sa prethodnicima unutar domaće pozorišne scene?

BOGDANOVIĆ: Više puta sam to rekao pa i dalje stojim iza toga, mislim da je sve što Narodno pozorište Republike Srpske pokušava da uradi za mlade ljude iz sfere pozorišta jedna velika i važna stvar, kakvu danas, nažalost, rijetko imamo priliku da vidimo. U vremenu kada se mnoge institucije zatvaraju u ustaljene obrasce i provjerene formule, NPRS je napravilo korak naprijed time što je otvorilo vrata novim generacijama umjetnika. Smatram da je to prirodan i nužan put razvoja pozorišta, ali i da mnoge uprave, nažalost, nemaju dovoljno sluha za takav pristup. Dovesti mlade ljude u pozorište ne znači samo pružiti priliku nekim novim stvaraocima, već stvoriti prostor za obostranu razmjenu ideja, iskustava i mogućnosti. Mladi svojim pogledom unose svježinu, rizik, energiju i potrebu za promjenom, a upravo to je ono što pozorištu danas najviše treba. Dolazi jedno novo vrijeme teatra, koje više nego ikada traži da bude u dijalogu s današnjicom i da istražuje nove forme. U tom smislu, niko nije bolji saveznik od mladih ljudi. Oni su puni ideja, hrabrosti i želje za stvaranjem, potrebno je samo da im neko pruži priliku i vjeruje u njih.

GLAS: Iza Vas je režija "Arapske noći", vrlo specifičnog komada, postavljenog na sceni "Petar Kočić". Kako Vam kao režiseru, sada kad su emocije daleko hladnije nego nakon premijere, djeluje ovaj komad kultnog njemačkog autora  Rolanda Šimelpfeniga u srpskom verziji?

BOGDANOVIĆ: Kada se danas osvrnem na "Arapske noći", vidim koliko je to bio poseban i izazovan projekat i kao moj prvi rad u rodnom gradu, i kao diplomska predstava na fakultetu. Tekst Rolanda Šimelpfeniga daje mnogo prostora za igru. Predstava prati pet isprepletanih priča smještenih u jednu vrelu ljetnu noć. Nestanak vode pokreće radnju, sitan poremećaj u svakodnevici izbacuje likove iz rutine, primoravajući ih da pređu granice poznatog. Sada, kad su emocije nakon premijere splasnule, mogu da kažem da sam zadovoljan poslom koji smo uradili. Svi u procesu smo imali priliku da probamo nešto novo, pozorište je dobilo novu, drugačiju predstavu i publika zadovoljna izlazi iz sale. Pozivam publiku da dođe i pogleda  predstavu 10. i 28. novembra na sceni "Petar Kočić" u NPRS.

PLANOVI

GLAS: Ako se preživi premijera "Jazavca", može li se govoriti o nekim drugim planovima koji su pred Vama?

BOGDANOVIĆ: Do sada sam se trudio da svaki novi projekat za mene bude novi izazov, da me izvede iz zone komfora, otvori prostor za drugačiji pristup i omogući da naučim nešto novo, kako u pripremi sam sa sobom, tako i sa timom. "Jazavac pred sudom" je svakako bio jedan takav izazov, i upravo to iskustvo želim da nosim i u buduće projekte. Cilj mi je da svaki naredni rad bude prilika da istražujem, eksperimentišem i postavljam nove standarde za sebe i ekipu s kojom radim. Planovi za dalje će se razvijati u skladu s tim, tražiću projekte koji me pomjeraju, koji postavljaju pitanja i koji omogućavaju da publika zajedno s nama doživi nešto novo i uzbudljivo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.