Marko Dukić za "Glas Srpske": Humor i apsurd nisu odvajanje od ozbiljne teme

Iskreno, mnogo je uticala. Od samog starta mi je bilo jasno da nije potrebna pretjerana mašta da bismo stvorili distopiju u budućnosti baziranu na sadašnjosti i na vremenu u kojem živimo. Dovoljno je samo da trenutne aktuelnosti koje prepoznajemo oko sebe, pojačamo.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Marko Dukić, filmski i pozorišni režiser, povodom predstave "Eksperiment: Civilizacija", koja će biti odigrana 12. septembra u 20.05 časova u Narodnom pozorištu Republike Srpske, otkrivajući koliko je sama realnost u kojoj živimo uticala na oblikovanje ove distopijske naučnofantastične tragikomedije. Umjetnik ističe da kroz distopijski prikaz predstave i istinite događaje ukazuje na sunovrat društva u kojem pod pritiskom straha i kontrole postepeno prihvatamo nametnuta pravila i nenormalnosti kao sasvim normalan način života.

- Svakodnevno smo izloženi pritisku da prihvatimo određena nova nametnuta pravila kao normalna i mislim da se postepeno navikavamo na promjene u društvu izazvane najčešće novim strahom ili nekim novim oblikom kontrole. Vrlo brzo ono što nam je juče bilo nenormalno danas već prihvatamo kao način života. Zato budućnost u predstavi nije toliko predviđanje onoga što će doći koliko prikaz onog što već radimo. Naravno, uz sve navedeno, niz ideja i sekvenci u predstavi je bazirano na konkretnim istinitim događajima sa kojima sam upoznat privatno, koja skreću pažnju na sunovrat našeg društva. Vrijeme u kojem živimo, imajući u vidu i geopolitičko stanje u svijetu, veoma je inspirativno za distopijska promišljanja, rekao je Dukić.

GLAS: U ovom projektu spajate fizički teatar, distopiju i savremene tehnologije uz audio-vizuelni narativ. Na koji način ovakav multimedijalni pristup pomaže prenošenju glavne poruke i utiska na publiku?

DUKIĆ: Bilo mi je veoma važno da publika ne doživi samo priču, nego da svim čulima osjeti sistem u kojem se likovi nalaze. Posebno me zanimalo razdvajanje tijela i glasa, što je svakako bio i jedan od najvećih izazova u radu. Zato smo napravili predstavu u kojoj je gotovo svaki pokret povezan sa zvukom, svjetlom ili animacijom. Glumci igraju fizički, a njihovi glasovi su unaprijed snimljeni. To je dosta zahtjevno, jer pokret mora biti precizan, ali upravo ta preciznost stvara osjećaj da su oni dio jednog većeg mehanizma. Takođe, zvuk, svjetlo i animacija su dio režije i dramaturgije i praktično diktiraju ritam igre. Imao sam sreću da radim sa Božanom i Pavlom, dvoje izuzetno talentovanih i fizički sposobnih glumaca, jer ovakav koncept zahtijeva potpunu koncentraciju i veliku kontrolu tijela. S druge strane, razdvajanje glasa od fizičke igre omogućilo im je da se maksimalno posvete pokretu, bez potrebe da tokom složenih i fizički zahtjevnih sekvenci istovremeno kontrolišu disanje, dikciju i preciznost izgovora. Na taj način tijelo je moglo postati primarno sredstvo njihovog glumačkog izraza, dok je glas zadržao svoju punu preciznost i jasnoću.

GLAS: "Eksperiment: Civilizacija" otvara kompleksna pitanja o moći, strahu, slobodi i granicama na koje čovjek pristaje da bi sačuvao identitet. Šta je za Vas bio ključni motiv da se kroz žanr tragikomedije pozabavite upravo ovim temama?

DUKIĆ: Tragikomedija mi je prirodna forma za ovu predstavu upravo zbog apsurda situacije u kojoj se likovi nalaze. Oni pokušavaju da pronađu logiku i nauče pravila sistema koji ih istovremeno kontroliše, nagrađuje i kažnjava, a ta pravila mijenja u skladu sa sopstvenim potrebama. Potrebe sistema, međutim, nisu nužno i dobrobit pojedinca. U tome postoji nešto komično, jer se čovjek prilagođava čak i potpuno besmislenim okolnostima. Istovremeno, upravo tu nastaje i tragedija: ono čemu se u jednom trenutku smijemo postaje zastrašujuće kada shvatimo koliko daleko čovjek može otići u prilagođavanju i koliko sistem ne preza ni od čega da bi ostvario svoj cilj. Zato mi humor i apsurd nisu odvajanje od ozbiljne teme, već meni blizak način da joj priđem direktnije.

GLAS: Ovom predstavom "Nevid teatar" se na neki način vraća svojim izvornim, eksperimentalnim korijenima. Koliko je ideja o nekonvencionalnom teatru sa kojom ste započeli 2010. godine rasla i mijenjala se tokom godina?

DUKIĆ: Na neki način ovom predstavom smo se zaista vratili inicijalnoj ideji iz koje je kasnije nastao "Nevid teatar". Više smo imali potrebu da istražujemo i pravimo pozorište koje nama nedostaje, koje radi nešto što bismo mi voljeli da gledamo, bez obaveze da se uklopimo u jednu formu. Ako nam treba projekcija, pokret, lutka, muzika ili potpuno prazna scena, onda ćemo ići u tom pravcu. Dejan Andrić i ja smo još 2008. godine igrali u predstavi "Braća", koja je izvođena u "La MaMa Experimental Theatre Club" u Njujorku, jednoj od ključnih institucija američke eksperimentalne scene i razvoja "Off-Off-Broadway" teatra. Ono što nas je tamo posebno privuklo bila je ideja pozorišta kao prostora u kojem umjetnik ima slobodu da istražuje forme koje teško pronalaze mjesto u komercijalnom teatru poput fizičkog teatra, performansa, multimedije, eksperimentalne dramaturgije i različitih savremenih formi. U jednom periodu naš rad se značajno usmjerio ka predstavama i projektima za djecu. To nije bio neki prekid u razvoju "Nevid teatra", već važan dio njega. Veliki broj projekata namijenjenih djeci omogućio nam je da kontinuirano radimo, razvijamo se i, na kraju, da kao nezavisno pozorište opstanemo. Taj rad nam je donio i ogromno iskustvo u komunikaciji sa publikom, vizuelnom pripovijedanju i traženju jednostavnih scenskih rješenja. I time nismo prestali da se bavimo.

Ali "Eksperiment: Civilizacija" jeste svjestan povratak onome što je bilo u osnovi naše početne ideje. Istraživanje raznih formi.

GLAS: Pored pozorišne režije uspješno gradite i filmsku karijeru, a u Vašim predstavama vizuelni i zvučni identitet imaju izuzetnu važnost. Koliko Vam iskustvo rada na filmu i u oblasti grafičkog dizajna pomaže u stvaranju kompleksnih pozorišnih svjetova?

DUKIĆ: Sigurno da u radu pomaže svako znanje iz bilo koje oblasti umjetničkog stvaralaštva, ali iskren da budem, ne mogu jedan kratkometražni film nazvati filmskom karijerom niti prevelikim iskustvom, ali svakako prvim korakom u tom pravcu. Mogu samo reći da mi je rad u pozorištu i u oblasti grafičkog dizajna i te kako pomogao u radu na filmu. Glavna sličnost u radu na filmu i na pozorišnoj predstavi zapravo je pisanje, bilo da je riječ o dramskom tekstu ili scenariju. Veliki dio vizuelnih i scenskih rješenja nastaje već u samom procesu pisanja. Često pišem duge didaskalije i veliki broj opisnih komentara koji mi pomažu da sačuvam inicijalnu sliku scene koju imam u glavi.

Zbog toga vizuelni identitet obično ne nastaje naknadno, nakon što je tekst završen, nego se razvija paralelno s njim. Dok pišem, već razmišljam o prostoru, svjetlu, ritmu, zvuku, položaju tijela u kadru ili na sceni. Kasnije se, naravno, kroz rad sa glumcima i saradnicima mnogo toga mijenja i nadograđuje, ali ta prva vizuelna i atmosferska osnova najčešće postoji već u tekstu. Mislim da moje iskustvo iz različitih oblasti najviše pomaže upravo u tome što predstavu od početka doživljavam kao jednu cjelinu, a ne kao tekst kojem se kasnije dodaju scenografija, muzika i svjetlo.

GLAS: Iako "Nevid teatar" godinama stvara izuzetne autorske projekte i donosi svjež umjetnički izraz na ove prostore, i dalje djelujete bez sopstvene scene ili stalnog radnog prostora. Šta je to što Vas i dalje pokreće da uprkos svim preprekama nastavljate da trajete na daskama koje život znače?

DUKIĆ: Nakon šesnaest godina rada više ne mogu kao nekad da kažem da nas održava samo entuzijazam. Entuzijazam je interesantan kada imate dvadeset godina i kada vam je zanimljivo da probate gdje god i šta god možete. Poslije ovoliko godina nedostatak osnovnih uslova za rad postao je ozbiljan problem. Za svaku predstavu iznova tražimo prostor za probe, mjesto za scenografiju i termin za tehnički rad. Svoju garažu, kao i garažu mojih roditelja, zatrpali smo scenografijom, kostimima i rekvizitima. Zbog nedostatka sredstava više nismo u mogućnosti da iznajmljujemo ni kancelariju, tako da sam, praktično kao i prije šesnaest godina, ponovo sveden na rad iz sopstvenog stana. Zahvaljujući Nacionalnom teniskom centru Republike Srpske uspjeli smo u njihovom prostoru, tačnije hodniku, da stvorimo "Eksperiment: Civilizaciju" kao tehnički složenu predstavu koja zahtijeva veliki broj proba sa kompletnom scenografijom, svjetlom, zvukom i drugim tehničkim elementima. Potrebni su vam odgovarajući uslovi da biste uopšte mogli da realizujete ono što ste zamislili. Svakako da nam je u svemu pomogla i snalažljivost Saše Šumana, majstora svjetla koji je zadužen da sve tehnički funkcioniše besprijekorno.

S obzirom na to da nemamo sopstvenu scenu, nemamo ni kontinuiranu mogućnost da igramo svoje predstave. Samim tim ne možemo da stvorimo ni dodatna sredstva koja bismo kasnije ulagali u nove produkcije. Ne možemo ni da stvorimo svoju publiku koja bi znala gdje dolazi. Konstantno zavisimo od drugih institucija i od projektnih sredstava, koja su, u odnosu na realne troškove produkcije jedne predstave veoma mala. Kada predstava i nastane, ponovo se suočavamo sa pitanjem gdje je igrati, a samo iznajmljivanje sale često predstavlja veliki trošak.

Ovaj put igramo u Narodnom pozorištu Republike Srpske, koje nam je kao tehnički partner izašlo u susret i omogućilo jedno izvođenje u ovoj sezoni. Narednog mjeseca igramo i na festivalu "Zaplet" Gradskog pozorišta "Jazavac". Sve to nam omogućava da veći broj ljudi vidi naš rad i da publika bolje upozna ono čime se bavimo, ali ne rješava strukturni problem koji je prisutan godinama. Nemamo prostor za probe, nemamo sopstvenu pozorišnu scenu i nemamo prostor za čuvanje rekvizita, kostima i scenografije.

GLAS: Znači entuzijazam i podrška prijatelja jesu početni impulsi, ali to i dalje nije rješenje?

DUKIĆ: Jeste, da se vratim na vaše pitanje, ono što mene i dalje drži jeste trenutak kada nešto što je dugo postojalo samo u glavi počne da funkcioniše na sceni. To je čist poriv, čista potreba, mogao bih čak reći i neka vrsta sveprisutnog nemira. Kada vidim da su glumac, zvuk, svjetlo i prostor odjednom postali jedna cjelina, to mi je i dalje jednako uzbudljivo. Ali ne mislim da nezavisna kultura treba da preživljava isključivo zahvaljujući tome što su ljudi tvrdoglavi i uporni. U jednom trenutku moraju postojati i normalni uslovi za rad. Uvjeren sam da "Nevid teatar" može da stvori daleko više nego što trenutno stvara, ali postoji sistemska prepreka koja nas stalno vraća na rješavanje osnovnih uslova za rad, umjesto da tu energiju usmjerimo na samu umjetnost.

GLAS: Da li imate u planu nove filmske projekte?

DUKIĆ: Što se tiče filma, nadam se da će sljedeće godine biti prilike za rad na novom projektu. Film mi je trenutno veoma važan i želim da nastavim da radim kratke igrane filmove, jer mi ta forma pruža mogućnost da u relativno kratkom trajanju izgradim cjelovit svijet, atmosferu i jasan autorski postupak. U suštini, kada imam ideju, prvo me zanima koji je jezik najbolji za nju. Neke priče traže kameru, neke živog glumca, a neke kombinaciju više različitih medija.

GLAS: Da li imate u planu nove pozorišne projekte i šta publika od Vas može očekivati u narednom periodu?

DUKIĆ: Trenutno sam u procesu pisanja dramskog teksta za lutkarsku predstavu za odrasle "Vrijeme lažne duhovnosti", čija bi premijera, ako sve bude teklo po planu, trebalo da se dogodi krajem godine.

To je bar namjera. Međutim, ponovo dolazimo do istih problema: obezbjeđivanja dovoljno sredstava za produkciju, pronalaska prostora za probe i, na kraju, prostora u kojem bi predstava mogla kontinuirano da bude igrana. Vidjećemo da li će projekat uspjeti da uđe u realizaciju u planiranom roku ili ćemo ga morati pomjeriti dok ne budu stvoreni uslovi za rad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.