Marija Ritan za “Glas”: Ćopićev jezik kao blagoslov i izazov

BANjALUKA - Radost je raditi sa ljudima koji čine umjetnički tim predstave "Mjesečev gost". Zato mi je važno da pomenem Jelenu Stojčić, koja je radila kostim, Berinu Šuščević, scenografkinju i autorku lutaka, Unu Đelošević, autorku scenskih igara i pokreta, reditelja Nikolu Zavišića i glumce Anu Anđelić, Božanu Bijelić, Željka Milićevića, Aleksandra Blanića i Slobodana Perišića.

Rekla je ovo za "Glas" mlada spisateljica i dramaturg Marija Ritan povodom nedavno uspješne premijere predstave "Mjesečev gost" u Dječijem pozorištu RS. Takođe, ova talentovana Banjalučanka ističe da je cijeli proces ličio na slaganje puzli.

- Cijeli proces je ličio na slaganje puzli čiji je konačni rezultat prelijep i skladan pozorišni prizor.

GLAS: Osnovu komada čine tri Ćopićeve priče "Mjesečev gost", "Pohod na mjesec" i "Izokrenuta priča". Zašto baš ove priče, tačnije šta Vas je emocionalno i intelektualno privuklo u njima?

RITAN: Izbor su zajednički donijeli Berina Šuščević, scenografkinja DPRS-a, i umjetnički direktor Duško Mazalica. Ove priče su nas privukle jer nose ono što je suština Ćopića: toplinu, dobrodušnost, snolikost i igru. Svaka ima svoj ritam i svoje malo čudo. Kada sam ih "složila" jednu uz drugu, dobila sam svijet u kojem su djeca i odrasli jednako ranjivi, a istovremeno jednako snažni u mašti.

GLAS: Koliko Ćopićeve pisane riječi olakšavaju, a koliko otežavaju zadatak u ovakvom jednom velikom projektu, kada je u pitanju dodir dramaturgije?

RITAN: Ćopićev jezik je istovremeno i blagoslov i izazov. On je čist, iskren i razigran, a baš to traži posebnu pažnju kada ga prenosiš u drugi medij. Ne smiješ da izgubiš njegovu dječiju radoznalost, niti onu dragu tugu koja se provlači između redova. Dramaturgija je u tom slučaju više slušanje nego intervencija. A opet, upravo tu leži najveći trud. Tako je finalna verzija teksta nastala zahvaljujući posvećenom radu cijelog umjetničkog tima.

GLAS: O kvalitetu Ćopićevog pisanja suvišno je govoriti, ali djeluje da je nekako posljednjih decenija premalo adaptacija njegovih djela, kako u teatru, tako i u kinematografiji. Koliko je važno da se takvo stanje promijeni, prije svega zbog novih generacija publike?

RITAN: Veoma je važno da i starije i nove generacije dobro poznaju i prepoznaju Ćopićev lik i djelo. On svojim stvaralaštvom podražava djecu u velikim i djecu u malim ljudima, a to je univerzalna vrijednost koja ne zastarijeva.

GLAS: Nešto prije same premijere izjavili ste da Ćopić "polazi iz svih nas i do danas nas pogađa duboko i iskreno". Ima li danas takvih velikih autora koji pogađaju duboko i iskreno s velikom dozom narodnog humora i koji su? Ukratko, ima li danas Ćopića u 21. vijeku?

RITAN: Ćopić je jedinstvena duša koja živi i živjeće kroz svoje riječi i djela. Ovo je drugo vrijeme i drugi su ljudi. Može se pojaviti neko nadaren i nov, ali Ćopić se ne može ponoviti.

GLAS: Šta ste iz ovog pozorišnog projekta najviše naučili, a da u prethodnom radu niste imali priliku?

RITAN: Naučila sam da ne zaboravim igru, jer ona je nepresušni izvor. Da djelujem u trenutku i da ne pritiskam vrijeme da ide brže no što može.

GLAS: U dosadašnjem pozorišnom radu koji biste projekat mogli izdvojiti kao ključnu prekretnicu koja je definisala "ličnu kartu" stvaralaštva Marije Ritan?

RITAN: Pozorišno iskustvo, te i ono stvaralačko, uvijek je dragocjeno, tako da ne bih izdvajala i tražila prekretnicu. Iskreno se radujem svakom prošlom, sadašnjem i budućem pozorišnom iskustvu, nepredvidivom i poučnom.

GLAS: Vaša drama iz studentskih dana "Memento mori" jako je lijepo primljena na festivalu "Zaplet" prije nekoliko godina. Da li je bilo pokušaja da je postavite na scenu ili u neki drugi medij ili je to ostalo u arhivi ranih radova?

RITAN: Da, bilo je to scensko čitanje u sklopu pratećeg programa festivala "Zaplet 14" u Gradskom pozorištu "Jazavac", koje smo inicirali moje kolege sa klase i ja. Od tada "Memento mori" je dobio novi oblik i sada je to drama sa drugim naslovom koji bolje odgovara njenoj prirodi. Pokušaja da se postavi na scenu, ili u bilo koji otvoreni ili zatvoreni prostor, jeste bilo, ali u tom trenutku nije bilo pravo vrijeme za to, rekla bih.

GLAS: Kada Marija Ritan nije u svijetu pozorišta i spisateljstva čime se najradije bavi u slobodno vrijeme?

RITAN: Svakodnevno nastojim da budem u skladu sa sobom, da poštujem stečena nasljeđa, ali i da širim svoju zonu komfora, uprkos haosu, razdorima i užasima koji se dešavaju i kod nas i u svijetu. Radim na sebi, učim, opažam i djelujem. Volim da trčim i šetam, to me istovremeno umiruje i uzbuđuje.

UTICAJI

GLAS: Kada smo kod domaćih književnih i pozorišnih velikana, da li možete da izdvojite još nekoga ko je izvršio značajan uticaj na Vas i Vaš duhovno-književni pogled na svijet?

RITAN: Veliki broj stvaralaca utiče na moj duh svojim umjetničkim, književnim i muzičkim radom. Od onih, domaćih, koji su konstanta u mom čitanju, pomenula bih Ljubomira Simovića, Isidoru Sekulić, Momčila Nastasijevića, Miru Alečković, Anicu Savić Rebac, Damira Karakaša i Bekima Sejranovića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.