Marija Polić: Bez igre na sceni nema umjetnosti

Predstava je nastala kao saradnja naše akademije i Akademije "GITIS" iz Moskve. To je bilo prvi put da smo radili nešto na akademiji gdje nam mentor nije bila naša profesorica glume. Uloga mi se jako svidjela, ali kada smo krenuli raditi sa Ilijom ništa mi nije bilo jasno.

Rekla je ovo za "Glas Srpske", talentovana glumica Marija Polić, komentarišući poziv za igranje u predstavi "Dva viteza" u režiji mladog ruskog reditelja Ilije Zajceva. Mlada umjetnica kaže da su imali malo vremena i specifične uslove rada, ali kaže da je uloga profunkcionisala nakon sklapanja predstave u cjelinu, dok su nakon prvih igranja,  uključujući i gostovanje predstave na prestižnom "Šekspir" festivalu u Srbiji, shvatili da su uradili značajan posao.

- Imali smo malo vremena i prosto sam morala vjerovati reditelju i raditi šta traži, pokušati razumjeti njegovu viziju kroz stalne improvizacije i mijenjanja. Uloga je profunkcionisala tek kada smo sklopili cjelinu predstave. Predstava je složena, ali zato i korisna da svaki put otkrijem novi sloj uloge i polako shvatam cjelinu, rekla je Polićeva.

GLAS: Kako ste se snalazili na polju glumac - reditelj, imate li nešto što biste izdvojili iz te saradnje koja je jako zanimljiva na nekoliko polja od intenzivnog fizičkog viđenja teksta, do rada na dva jezika i dosta mladog ansambla? 

POLIĆ: Koristili smo sve moguće načine i tehnologije da se razumijemo i dođemo do suštine. Od toga da reditelj izlazi i glumi kad nam ne može objasniti riječima, pa do bezbroj improvizacija kroz koje je reditelj upoznavao našu glumačku prirodu i izraz, filmovi, muzika, slikarstvo, pantomima... sve smo koristili. Upravo zbog mladog ansambla nikada nije falilo truda, želje i energije na probama. Bilo je naporno, ali sada shvatam koliko nam je dragocjeno iskustvo i koliko smo svi naučili iz toga.

GLAS: Izučavajući, odnosno čitajući, velikog Šekspira svaki gledalac/čitalac dođe do duboke lične samospoznaje. Po Vama, šta to Šekspir može da ponudi u 21. vijeku mladom umjetniku?

POLIĆ: Šekspir nudi plodno tlo za istraživanje i inspiraciju. Naša predstava to pokazuje. Ni nakon 400 godina komad "Dva viteza iz Verone" nije dosadan i može se uspješno prilagoditi vremenu da bude zanimljiv i razumljiv nama mladima, a opet istinit.

GLAS: Generalno,  kako izgleda glumački sistem Marije Polić u pravljenju svojih uloga, šta biste mogli da izdvojite kao ključne elemente u gradnji likova?

POLIĆ: Svaki proces je drugačiji pa samim tim i stvaranje uloge. Moja priprema pred sam početak procesa je takva da uvijek počinjem od svog viđenja te osobe i zajedničkih emocija koje su mi poznate i sa kojima se mogu lično povezati pa kasnije tražim razlike. Najbitnija stvar za svaku ulogu mi je muzika. Privatno jako volim muziku i najlakše mi je povezati se kroz nju sa sobom, tako da za svaku predstavu imam posebnu plej-listu.

GLAS: Možete li nam nešto više reći o radu na predstavi "Jednočinke" A. P. Čehova, a u režijskom maniru Jelene T. Kostić? Šta se moglo najviše izvući iz tog procesa, jer rad na Čehovu svakako je jedan od najizazovnijih i najvažnijih ispita u glumačkom zanatu?

POLIĆ: Za mene je to najposebniji period studiranja. Bili smo prva godina, još smo radili "ja u datim okolnostima" i dobili smo podjelu koja je bliska našem ličnom senzibilitetu, ali i pored svega toga proces je bio težak. Sve do ispita, po mišljenju profesorice, naša jednočinka nije funkcionisala, ali je "Prosidba" (Veljko Milijić, Miodrag Jovanović i ja) toliko vjerovala u sebe i uživali smo igrajući se na svakoj probi, da mi je to i dan-danas omiljena predstava i omiljeni partneri sa kojima dijelim scenu. Naučila sam da je najvažnije da se glumac igra na sceni i kada nešto ne funkcioniše uvijek treba tražiti nova rješenja.

GLAS: Dio ste postave koja sprema novo izvođenje kultnog teksta "Lajanje na zvijezde" Milovana Vitezovića u režiji Belinde Stijak. Kako protiče rad na tom komadu, koji ima posebno mjesto u domaćoj pop kulturi?

POLIĆ: To je jedan prelijep proces, jer smo svi sa akademije. Velik je ansambl, a svi se znamo i privatno se družimo, i prelijep je osjećaj kada imate priliku raditi sa ljudima sa kojima studirate ili ste do skoro studirali. Hvala Belindi što vjeruje u nas mlade i što je nekima dala priliku da prvi put profesionalno stanu na scenu.

GLAS: Svijet glume, prepun je uspona i padova, ali uspjeha i zadovoljstva za umjetnika. Šta je bila inicijalna kapisla koja Vas je pokrenula da zakoračite tom stazom umjetničke neizvjesnosti?

POLIĆ: Od prvih razreda osnovne škole sam slučajno krenula u školu glume, u sklopu Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Tata me odveo da gledam neku novogodišnju predstavu u Dječijem, i ostavio me samu u sali, a on je u međuvremenu saznao da postoji škola glume. Ja sam odmalena dosađivala praveći svoje predstave, pjevajući, plešući, pa je roditeljima škola glume bila spas. Sve do upisa na fakultet sam išla u Dječije pozorište kod profesorica Aleksandre Spasojević i Božane Bijelić. Odrastala sam u pozorištu i nekako mi je to bilo normalno okruženje. Tu sam se osjećala da pripadam i taj osjećaj traje i dalje.

GLAS: Čime se bavi glumica Marija Polić kada nije u svijetu umjetnosti  i na čemu trenutno sada radite kada je riječ o pozorišnim projektima?

POLIĆ: Pa pored toga što studiram glumu živim normalno kao i svaki student. Pokušavam da se snađem u ovom svijetu odraslih. Što se tiče novih projekata, trenutno radim na monodrami, a poslije toga me očekuje diplomska predstava. Već navedene predstave igramo, tako da je za sada zanimljivo i fokus je na studiranju, da uživam u ovoj završnoj godini koja je ostala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.