Marija Novaković o novoj predstavi i karijeri: Pozorište je kolektivni čin

BANjALUKA - Iako svako, kome je poznat originalni komad, može prepoznati Mrožeka u našoj predstavi, Zoranova adaptacija nas je dosta udaljila od originalnog apsurda, samim tim što je mom liku, koji ostaje bezimen, dato opravdanje za postupke koje čini, što je publika, čini mi se, prepoznala i srdačno primila.

Rekla je ovo za „Glas Srpske“ mlada glumica Marija Novaković i redovan član ansambla Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo, povodom nedavne pozorišne premijere „42“ (Ravnoteža jednostavnog anđela) u režiji i po tekstu Zorana Todorovića.

Ova talentovana glumica ističe kako je u tumačenju svog lika dala identitet Krajiškinje što djelimično odgovora karakteru uloge.

- Mislim da se publika poistovjetili sa likovima, jer su naši, iz naše države, te kako moju ulogu karakteriše žudnja za zavičajem, dala sam joj identitet Krajiškinje, djelimično jer odgovara karakteru, djelimično jer sam i sama Krajiškinja porijeklom i djelimično što smatram da niko ne žali za svojim, kao što to Krajišnici rade.

GLAS: Rekosmo da je u pitanju adaptacija Mrožekovog poznatog komada. Da li je tokom procesa postajala neka vrsta bojazni s obzirom na činjenicu da su se mnogi dramski umjetnici hvatali u koštac s ovim djelom te su ga mnogi postavljali u razne scenske kolorite. Šta donosi Todorovićev rediteljski manevar u odnosu na neke prethodne verzije koje smo imali priliku da gledamo ?

NOVAKOVIĆ: Moram da priznam da mi nikakvu bojazan nije stvarala činjenica da radimo popularno djelo. Svakoj predstavi pristupam jednako posvećeno nalazeći rješenja da shvatim i opravdam lik koji igram. Pisci nisu bogovi pozorišta da se po njima orijentišemo i mjerimo budući uspjeh predstave. Pozorište je kolektivni čin i rezultat uveliko zavisi od svih stvaralaca istog. Kao što rekoh, moj lik je drugačiji od onog kog je Mrožek pisao, samim tim što je žensko pa nadalje, te se nisam orijentisala ni na kakva prethodna čitanja ovog teksta.

GLAS: Dio ste najmlađeg profesionalnog pozorišta u Republici Srpskoj koje je nedavno proslavilo prvi rođendan, a krenulo se doslovno od nule. Kako Vam se čine ti prvi koraci nakon godinu dana  i gdje vidite budućnost Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo?

NOVAKOVIĆ: Veoma sam zadovoljna radom ove institucije, počevši od toga da smo u ovoj sezoni imali tri premijere što je za jedno mlado pozorište sa ansamblom od dva glumca definitivno uspjeh. Radi se punom parom i to mi se dopada, bez obzira na nedostatak ljudi, umjetnički i tehnički sektor funkcionišu na visokom nivou. Iako je novo pozorište, mi već imamo pozorišnu publiku, jer smo ipak u glavnom gradu. U budućnosti vidim saradnju sa drugim sarajevskim pozorištima, proširenje ansambla i djelovanje na puno širu publiku što i sljeduje jedno narodno pozorište.

GLAS: Sjajnu rolu imali ste i u predstavu „Terra Incognita“ reditelja Nemanje Rankovića. To je uloga Maje Đorđević. Naime, ovaj Romčevićev komad istražuje nepostojeću zemlju, mjesto koje simbolizuje laži i iluzije koje nas često vode u propast. Ova drama podsjeća nas da su mnoge od naših ambicija i snova zasnovane na lažnim pretpostavkama, a likovi se bore da pronađu svoje mjesto u svijetu koji ih ne prihvata lako. Koliko je Marija Novaković mogla da se poistovjeti sa Majom Đorđević? I da li ste imali tokom karijere slične probleme kada Vam zbog snova bližnji sijeku krila?

NOVAKOVIĆ: Bližnji mi, na svu sreću, nikad nisu sjekli krila, međutim nebližnji više puta jesu, tako da mi nije bio problem da se poistovjetim sa likom. Zapravo, kao što sam već rekla, tekst je samo dramski predložak, a mi  kroz njega uvijek govorimo ono što mi želimo da se čuje. Tako da kroz Maju Đorđević u stvari progovara Marija Novaković. I to je tako.

GLAS: Ako možemo da kažemo, ova je predstava u mnogo čemu značajna za Vas. Naime, pored glumačkih darova koji su i te kako neosporni u ovoj nadahnutoj igri, Vi ste u ovom komadu djelimično imali pečata i na dramaturškom polju. Otkud Marija Novaković u spisateljskim relacijama?

NOVAKOVIĆ: Marija Novaković je oduvijek u tome. Volim da kažem- čim sam naučila da pišem, počela sam da pišem. Književnost je moja prva ljubav kojoj sam se vratila nakon što sam shvatila da ne moram da budem samo glumica, a kako sam se opredijelila da pozorište bude moj glavni medij komunikacije, odlučila sam da mu pružim i svoje druge talente. Zahvalna sam svim rediteljima koji glumca ne gledaju samo kao izvođača nego i kao autora, tako mi je reditelj Nemanja dozvolio da napišem song za predstavu, koji je, ispostaviće se, prilično zapažen. Tako je nastala svojevrsna oda sarmama, kao nešto što je, iako posuđeno, postalo simbol naše tradicije i povezanosti žene sa svim njenim pretkinjama.

GLAS: Da li postoji neka uloga na koju biste se rado odazvali ili neka koju ni u snu ne bi igrali ili ste pak od onih umjetnika koji ne biraju svoje uloge, jer to smatraju svetogrđem iz razloga što je  svaka uloga dio izgradnje pozorišnog hrama?

NOVAKOVIĆ: Više ovo drugo, mada ne toliko poetski kao Vaše pitanje. Ponekad kad pročitam tekst pomislim da bih voljela da igram neki lik, mada predstave više gledam na cjelokupnom nivou šta ona znači, a lik k'o lik, mogu da ga imam, a i ne moram. Zaboravljamo da je pozorište nastalo iz rituala, bez likova i karaktera. Ipak, ako ulogu gledamo kroz njeno primarno značenje, jako mi je važna moja uloga u predstavi, a to znači način na koji doprinosim pričanju zajedničke ideje.

GLAS: U zadnje vrijeme živite na relaciji Banjaluka - Sarajevo. (Urednica ste emisije „Kućni ljubimac“ koja se emituje na Radio Televiziji Republike Srpske). Živite turbulentan, brz, neizvjestan način života koji je svojstven 21. vijeku. Kako i kada spuštate loptu od tih silnih obaveza što umjetničkih što privatnih?

NOVAKOVIĆ: Slabo spuštam loptu, više odmaram driblajući. Naš svijet je takav, nekad ima posla preko glave, nekad nema nikako. Ljepše je ovo prvo. Pored Banjaluke i Sarajeva na relaciji sam i sa Bijeljinom gdje vodim školu glume koja pretenduje da postane teatar mladih, a rad na televiziji mi je otkrio potpuno novi vid komunikacije. Za nekoga ko se bavi umjetnošću značajno je da se bavi različitim stvarima, tako da radeći jednu odmara od druge stvari. Negdje sam pročitala, neko je pametan rekao kog ne znam da imenujem „Ako želiš da radiš ono što voliš, nećeš uživati svaki dan“. Ipak, svako treba da djeluje u skladu sa svojim kapacitetom.

GLAS:  Veliki broj uloga napravili ste u pozorištu „Semberija“ iz Bijeljine gdje ste inače proveli jedan lijep dio života koji je vjerujemo od velike važnosti za Vas kao mladu glumicu. Ne možemo se osvrnuti pojedinačno na sve te brojne pozorišne projekte, ali bismo htjeli da doznamo koja je to predstava ostavila najveći utisak na Vas kao glumicu/umjetnicu? Dakle, neka uloga u kojoj ste doživjeli duševne samospoznaje, koje prevazilaze puko tumačenje lik ?

NOVAKOVIĆ: Moje bivstvovanje u Gradskom pozorištu „Semberija“ mi je, naravno, donijelo dosta značajnih stvari, iz svakog iskustva, bilo lijepog ili ružnog, se nešto nauči. Omiljena uloga mi je Saša (u našoj postavci Maja…opet Maja) u predstavi „Ivanovo samoubistvo“ reditelja Davida Alića, ali je nakon godinu dana života skinuta sa repertoara. Od ostalih uloga, tj. predstava koje su mi značajne u dosadašnjem iskustvu nevezano za Bijeljinu bih izdvojila mjuzikl „Kosa“ rediteljke Dušanke Belade, „U ime oca“ reditelja Darela Tulona i „Igra uma“ Džordana Parksa kao prva imerzivna predstava u Beogradu. Bilo je tu još dosta lijepih projekata, dosta njih su na različit način pozitivno uticali na razvijanje mene kao pozorišne stvarateljke, ali u ovima sam se najbolje snašla kao glumica.

GLAS: Nije tajna da ste veliki ljubitelj pisane riječi prije svega poezije. Kojeg biste pjesnika preporučili za čitanje i zbog čega?

NOVAKOVIĆ: Osoba sam koja nema omiljenog pisca, knjigu ili film, ali ovaj put predlažem Milana Orlića, nepravedno nedovoljno poznatog pisca široj javnosti. Njegova zbirka pjesama „Žudnja za celinom“ je ostavila jak utisak na mene i često joj se vraćam. Stil mu je postmodernistički sa izraženom introspekcijom i žudnjom da se shvati. Pa eto, ko voli- nek izvoli.

KAN

GLAS: U dosadašnjoj karijeri možete se pohvaliti sa nekoliko značajnih uspjeha pored više pozorišnih nagrada koje imate. Naime, 2022. godine ste imali čast da učestvujete na Kanskom festivalu u selekciji kratkih filmova. O čemu se radi?

NOVAKOVIĆ: Zasluge za to najviše pripadaju španskoj rediteljki Ani Fernandez de Pako, čiji je film  „Nisam je stigao voljeti“ izabran u selekciju „Sedmica kritike“. U tom filmu igram glavnu žensku ulogu koja pati od depresije zbog nedostatka bliskosti sa partnerom kog igra pisac Marko Tomaš. To je takođe jedno nezaboravno iskustvo, od načina snimanja i pripreme za lik koji su potpuno naturalistički, do prisustva na jednom od najvećih filmskih festivala na svijetu. Zahvalna sam na tom iskustvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.