Ljubiša Savanović za "Glas": Svaki korak naprijed važan je u borbi za kulturu

Moj dogovor sa direktoricom Dijanom Grbić je bio dvogodišnji mandat i zadovoljan sam onim što smo napravili svi zajedno u protekle dvije godine u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Nisam siguran da će sve kolege zakukati jer ja odlazim, ali nemoguće je da svi budu zadovoljni svojim angažmanom. Ja sam radio pošteno i onako kako mislim da je najbolje po kuću, a ne za bilo kojeg pojedinca.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Ljubiše Savanović, umjetnički direktor NPRS, objašnjavajući zašto je nakon dvogodišnjeg angažmana na čelu kreativnog sektora u nacionalnom teatru odlučio da ovu funkciju prepusti nekom drugom. Poznati glumac kaže da je svjestan da mnogo ljudi želi da ostane na zadatku koji je po, njihovom sudu, jako dobro obavljao, ali da su ove obaveze u kombinaciji sa glumačkim i privatnim obavezama prosto bile iscrpljujuće.

- Bezgranično vjerujem u ansambl našeg pozorišta i mislim da sam više puta precijenio neke kolege nego što sam neke potcijenio želeći da svima nađem zadatke koji su kvalitetni i izazovni. Posao umjetničkog direktora je iscrpljujući ako se radi kako treba, jer je veoma teško pomiriti ciljeve pozorišta koji su, ponavljam, primarni, i interese tridesetak ljudi u ansamblu od kojih svi misle da su zaslužili da budu najmanje prvi među jednakima. Plus nemogućnost planiranja zbog nekontinuiranog finansiranja, pritisak dobronamjerne i zlonamjerne javnosti, želje i očekivanja publike, opšti pad ukusa i promovisanje prostakluka u medijima...

Najmanje problema sam imao sa upravom, kolegama koji su ostvareni i sa mladim ljudima koji grizu i udaraju bez kalkulacija, rekao je Savanović

GLAS: Prilikom  preuzimanja funkcije umjetničkog direktora u Nacionalnom teatru  kao ključne prioritete na početku mandata definisali ste profilisanje repertoara u vezu sa važnim društvenim i nacionalnim temama, rad sa mladim snagama i stvaranje živog teatra koji okuplja publiku. Koliko se od tih ciljeva uspjelo ostvariti?

SAVANOVIĆ: Repertoar je živa stvar i ja sam došao na dobro usmjeren repertoar  te sam ga probao dodatno učvrstiti i obogatiti dobrim komadima sa interesantnim temama i jakim rediteljskim pečatima na velikoj sceni i mladalačkim entuzijazmom na Sceni "Petar Kočić". Što se tiče mladih snaga predstavili smo desetak mladih glumaca sa Akademije umjetnosti u Banjaluci koji su redom opravdali svoj angažman što je jako važno, na Sceni "Petar Kočić" režirala su četiri mlada reditelja rodom iz Republike Srpske koji su svojim predstavama prokrvili repertoar male scene i dali mu novi, moderniji i urbaniji duh. To su divni mladi ljudi, kreativni i hrabri i cilj je da ih vežemo za našu kuću i nastavimo tu rediteljsku liniju domaćih reditelja koji su godinama pravili najznačajnije predstave za našu kuću (Pavić, Pejaković, Misirača...). Predstavili smo po jednu novu scenografkinju i kostimografkinju, više autora muzike, imamo tri mlada dramaturga koji su radili sa rediteljima, a pojačan je i producentski tim obrazovanim i vrijednim ljudima. Teatar fest "Petar Kočić" uz podršku javnosti i vlasti izrastao je u festival koji je veoma značajan i ako u budućnosti budemo imali istu takvu podršku, pameti i saradnike koji će dizati festival možemo imati najznačajniji festival domaćeg teksta u regionu. Sve su to rezultati planiranog rada i dogovora, ali i podrške i beskrajnog razumijevanja velikog dijela ljudi iz pozorišta koji su prepoznali želju da se pozorište dodatno uredi i ojača na svim pozicijama dobrim domaćim kadrovima.

GLAS: Jasno je da su ti ciljevi temeljni radovi na koje mora doći kvalitetna nadogradnja na svim nivoima, koliko se tog procesa nadogradnje uspjelo obaviti i na šta Vaš nasljednik mora obratiti pažnju da bi se jednog dana stiglo do krova?

SAVANOVIĆ: Dio dogovora i plana sa direktorkom pozorišta prije mog dolaska je bio da se u protekle dvije godine spremi i naredni umjetnički direktor i mislim da smo i tu našli sjajno rješenje, a to je Nikola Bundalo, jedan od mladih reditelja o kojima sam govorio. Rođeni Banjalučanin koji je završio režiju na FDU i koji se vratio u rodni grad. I to smatram našom velikom pobjedom, jer je dosad bilo nezamislivo da se neko vrati iz Beograda i prihvati angažman u Banjaluci. On je dosadašnjim radom već zaradio pozive u Suboticu gdje je postavio odličnu predstavu, a sljedeći angažman ima u Narodnom pozorištu u Beogradu. U Narodnom pozorištu je režirao komade "Ni riba ni meso" kao prvi u mom mandatu i posljednji u mom mandatu "Martin udio" za koji sad već možemo reći da je kruna ne dvogodišnjeg rada, nego svega što radimo u proteklih trideset godina. To je predstava koja najbolje pokazuje šta je misija ovog pozorišta i šta se može napraviti ako se radi temeljno, ozbiljno i ako se sav autorski tim ogrije na ognjištu dobre priče koju nam je ovaj put dala naša Paljanka Sanja Savić Milosavljević. To je ujedno i putokaz svima koji su tu, a i onima koji dolaze poslije nas u Narodno pozorište.

GLAS: Od dolaska Dijane Grbić na čelo NPRS i nove organizacije ove kuće rezultati su vidljivi u svim segmentima funkcionisanja teatra. Koliko su dobri odnosi unutar kuće i svakako prisustvo ljudi iz struke važni na menadžerskim i kreativnim funkcijama unutar teatra, posebno onih teatra koji nose prefiks nacionalni?

SAVANOVIĆ: Bilo bi normalno da je tako i da na funkciji upravnika institucija kulture, kojima je osnivač Republika Srpska, imamo najbolje kadrove koji znaju šta treba da rad, a ne da se uče usput jer smo tako uvijek dobijali direktore kojima je bitnija funkcija nego posao i čast i dostojanstvo ustanove. Sa Dijanom Grbić smo dobili direktora koji pored toga što zna posao ima i viziju kako ovo pozorište treba da izgleda u budućnosti. Takvi su zaista rijetki. Ona se uhvatila u koštac sa problemima koje su dosadašnji upravnici gurali pod tepih i rješavanjem tih problema učinila je ogroman posao za Narodno pozorište Republike Srpske. Pored svega što smo napravili u dramskom sektoru, moram istaći da se uhvatila velikog posla oko sanacije podrumskih prostorija zgrade Narodnog pozorišta, tu je i osnivanje i repertoar Simfonijskog orkestra Narodnog pozorišta RS, preporod tehničkog sektora gdje smo složili jednu zdravu ekipu požrtvovanih ljudi koji vole pozorište, podizanje Teatar festa "Petar Kočić" na jedan mnogo viši nivo i igranje predstava širom Republike Srpske, zdravu i poštenu saradnju i ravnopravan odnos sa mnogim festivalima i pozorištima u regionu, borbu za mladu školsku publiku i organizaciju velikog broja predstava za učenike, otvaranje pozorišta za mlade snage i kao najbitnije otvaranje pozorišta prema publici i javnosti kao mjesta slobodnog mišljenja i mjesta polemike i razgovora. Sve su to stvari koje je Dijana Grbić svojom ambicijom, snagom i željom za dobrobit kuće koju vodi napravila. Naravno, nije to sve išlo lako. Bili smo svjedoci brojnih napada na nju samu i na samo pozorište, a i sve nas. Postoji i u samom pozorištu jedan broj ljudi koji nije mogao sve to da prati i razumije, postoje ljudi koji vide samo probleme, ali ne nude rješenja, postoje ljudi koji su sebi prije pozorišta i to je prosto tako. Ali siguran sam da u posljednjih trideset godina niko od upravnika nije, zajedno sa ostalim zaposlenima, uradio za pozorište kao ona.

GLAS: Sa druge strane nacionalni teatar, kako mu ime kaže, ne može funkcionisati odvojeno od nacije, tj. od svoje publike i društvene sredine u kojoj ona egzistira. Koliko je okruženje u kojem radi i stvara NPRS bilo izazovno za sve Vaše planove i potrebe?

SAVANOVIĆ: Odavno sam se pomirio sa tim da nikad nećemo dočekati da je sve kako treba i da kultura dobije mjesto koje zaslužuje. Ali to ne znači da mi ne treba da radimo najbolje što možemo i da pokušavamo da mijenjamo stvari nabolje. Uostalom, neke stvari su se i pomjerile naprijed i nabolje. Malo, ali jesu. Najveći problem za društvo je jedna bahata estradizacija kulture. O poniznom odnosu pred gostujućim umjetnicima i ponižavajućem prema domaćim ne vrijedi trošiti riječi, ali to je tako u malim sredinama gdje ljudi imaju strahopoštovanje prema svemu što dolazi iz većih sredina i gdje žive za to da se slikaju sa nekim poznatim. Za neke stvari smo mala sredina, provincija, nesvjesna kakvo blago imamo u svojim ljudima. Teško nam je gledati da neko naš uspije.

GLAS: Pomenuli smo odsustvo edukovane publike, posebno u sredinama gdje postoje generacije publike koji nisu imale mogućnost odlaska u pozorište ili bioskop, o operi i da ne pričamo, koliko je taj segment pedagoškog rada s publikom važan posebno na duge staze?

SAVANOVIĆ: Pored škola koje redovno dolaze, imali smo veliku borbu da vratimo i dovedemo i druge škole u pozorište. Mislim da smo i u tome dobrim djelom uspjeli. Nevjerovatno je to odsustvo osjećaja za dobrobit koju učenici imaju kad posjećuju pozorišne predstave kod jednog broja direktora i nastavnika. Drugi problem su oni koji bi da oni kreiraju repertoar, oni "sveci" koji štite djecu i od pozorišta. Srećom, gotovo u svakoj školi imamo po bar jednog razumnog čovjeka koji shvata značaj posjećivanja pozorišta pa smo i tu duplo podigli posjećenost. Kao kuriozitet i jednu lijepu vijest izdvojio bih da smo imali i veliki broj škola iz Federacije BiH koje dolaze u naše pozorište. Još jedna važna stvar koju bih da spomenem je projekat "Narodno sa narodom" koji je dio Teatar festa "Petar Kočić" u sklopu kojeg smo igrali predstave širom Republike Srpske i to u petnaest opština. Ovaj projekat realizovan je uz pomoć kabineta predsjednika Republike Srpske. I pored problema sa infrastrukturom i tehnikom, a u mnogim mjestima i sa nezainteresovanošću lokalnih vlasti koje dobijaju predstavu za svoje građane moram reći da sam ponosan što smo sve ovo uspjeli organizovati i izvesti. Sljedeći korak, za naredne godine, je dizanje nivoa svijesti u tim sredinama o značaju ovakvih gostovanja.

GLAS: Kažu da svaka scena kreće od plana, a nažalost definisane kulturne politike nemamo ni na širem nacionalnom planu, a kamoli unutar manjih sredina. Može li se kultura zasnivati na volji i entuzijazmu pojedinaca ili će ona takvim pristupom jednog dana biti suvišna na ovim prostorima?

SAVANOVIĆ: Kao što rekoh, nećemo dočekati idealna vremena. Za kulturu se moramo boriti, ne možemo očekivati da bilo koja vlast shvati značaj kulture i umjetnosti, jer tu vlast bira i proizvodi narod sa kojim živimo i koji traži i treba onoliko kulture koliko je njegova mjera. U tom smislu moramo podizati školstvo, obrazovanje prije svega i mijenjati svijest naroda koji, nažalost, ne kritikuje anomalije u društvu principijelno nego zato što nije u mogućnosti da tu istu anomaliju napravi i sam i sebi pribavi kakvu ovozemaljsku korist. I tu se krug zatvara. 

GLAS: Pozorišna kultura nije partija preferansa da se podvlači refa i vrednuje pojedinačni uspjeh, ali ipak kada biste podvukli crtu ispod Vašeg drugog mandata, na koje projekte ste ponosni?

SAVANOVIĆ: Zapravo je naš rad vrlo mjerljiv. Broj odigranih predstava, publike, festivala i gostovanja govori o tome koliko smo radili. Ponosan sam na sve već nabrojano,  ali prije svega na to što smo napravili mnogo u odnosu na ono što smo mi imali kad smo počinjali da se bavimo ovim poslom. I što smo napravili pozorišnu scenu u Republici Srpskoj. Žao mi je što pozorišta u Prijedoru i Istočnom Sarajevu ne rade više sa našim ljudima i što ne igraju više, a drago mi je što u Gradišci duva novi, bolji pozorišni vjetar. Bio bih srećan da se i u drugim opštinama otvore pozorišta. Za takve stvari, za ujednačavanje svih je bitan sistem za koji ste pitali kao i kulturna politika i dugoročan plan.

GLAS: Za kraj kada mandat umjetničkog direktora istekne, šta ćete prvo uraditi i na čemu će biti akcent u narednom periodu Vašeg života i karijere?

SAVANOVIĆ: Nakon dvije godine vraćam se opet u Gradsko pozorište "Jazavac" gdje nas čeka velika borba. Imam sreću da i tamo radim sa jednom drugom ženom koja je beskrajno posvećena pozorištu i koja je napravila čudo od osnivanja "Jazavca" do ove godine kad se slavi 20 godina od osnivanja,  jer je osmislila i kreirala sve programe "Jazavca", a to je neumorna Dragana Marić. Gradsko pozorište "Jazavac" je skoro dvadeset godina u sali koju iznajmljujemo od JU SC "Borik" i osim stolica koje su postavljene prošle godine sve ostalo što je tamo napravili smo sami: samu scenu na kojoj se igra, ulazni hol, rasvjetu i ozvučenje, klime, garderobe, toalete, pomoćne prostorije i što je najbitnije zdravo pozorište u koje Banjalučani rado dolaze. Slali smo molbe da još neke prostore sredimo i zakupimo za rad pozorišta, ali nas godinama odbijaju i ne dozvoljavaju nam da iznajmimo prostore koji stoje prazni kao što je prostor nekadašnje diskoteke "Mjuzik hol" gdje smo planirali da pravimo još jednu malu scenu i da otvorimo prostor za mlade glumce i polaznike Škole glume i govora Studio "Jazavac". Odgovorno tvrdim da ne postoji udruženje građana koje je više uložilo u gradske prostorije od "Jazavca". Izgleda da je naš rad postao problem, jer se u posljednje vrijeme sve što je "Jazavac" napravio i bez čega u proteklih dvadesetak godina tu salu niko ne bi zakupio nipodaštava i "Jazavac" se stavlja u red sa ljudima koji salu zakupljuju jednom ili dva puta godišnje u komercijalne svrhe. Prosto se briše sve što smo sami uložili tamo odvajajući od ionako mizernih sredstava koja dobijamo i od honorara saradnika. Učiniću sve što mogu da se to ne desi.

GLAS: Koliko se realno može promijeniti takvo stanje, jer računajući na dobru volju institucija, to nisu baš optimistična uvjerenja?

SAVANOVIĆ: Pozvali smo sve ljude koji su sarađivali sa "Jazavcem" iz čitavog regiona da nas podrže i uskoro krećemo u javnu kampanju. Već smo izlazili u javnost sa ovim problemom,  ali su službe grada Banjaluka ostale nijeme na ovo, a iz JU SC "Borik" su tražili da se izvinim što pričam o ovome. Ako neko misli da ovaj grad ne treba pozorište kakvo je Gradsko pozorište "Jazavac", ako Banjaluci ne treba Međunarodni festival glumca "Zaplet" koji ove godine ima osamnaesto izdanje, ako našoj djeci ne treba "Juhu Fest" - festival za djecu i porodicu, ako nam ne treba Škola glume i govora Studio "Jazavac" kroz koju su prošle hiljade mladih sugrađana, ako nam ne treba pozorište u kojem su mnogi radili prve predstave nakon školovanja i ako nam je od svega ovoga preče da dovedemo gostujuće predstave koje se proglašavaju događajima od javnog interesa, a na kojima pojedinci obrću novac, a političari skupljaju glasove pokazaćemo mu da nije tako. Razumijem da ima ljudi koji to ne mogu da shvate i koji gledaju samo svoj interes, ali naše je da progovaramo o tome i da branimo ovo malo nezavisne scene što je ostalo u ovom gradu koji svoj odnos prema kulturi pokazuje i sramotnim postotkom koji izdvaja za kulturu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.