Ljubiša Savanović: Pozorišta ne čine zgrade, već pravi ljudi u njima

Gledajući proteklu sezonu i sve ono što smo napravili nisam nezadovoljan postignutim. Dolazeći na mjesto umjetničkog direktora naše centralne pozorišne kuće imao sam ciljeve koji su se poklopili sa ciljevima upravnice Dijane Grbić i ja sam, iako nisam imao namjeru da se vraćam na tu funkciju, prihvatio da se bavim tim poslom. Taj posao može da se radi dobro samo ako imaš podršku čovjeka koji je na čelu pozorišta i ako tom čovjeku vjeruješ.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Ljubiša Savanović, glumački prvak i umjetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske, sumirajući prve rezultate drugog mandata na poziciji umjetničkog direktora NPRS. Umjetnik, koji je skoro tri decenije dio Nacionalnog teatra po dolasku na ovu funkciju kao ključne prioritete definisao je profilisanje repertoara u vezi sa važnim društvenim i nacionalnim temama, rad sa mladim snagama i stvaranje živog teatra koji okuplja publiku, ali kako on ističe ovo su temeljni radovi na koje mora doći kvalitetna nadogradnja na svim nivoima.

Plan je bio da okupimo ansambl u par većih predstava i da damo šansu mladim ljudima i tako ulažemo u budućnost pozorišta, a da pri tome sve vrijeme imamo visok kvalitet predstava. Uspjeli smo postići gotovo sve što smo planirali, a pri tome smo u prošloj sezoni imali pune sale tokom čitave sezone, rekao je Savanović.

GLAS: Gledajući, prvu sezonu drugog mandata, koja je iza Vas, šta biste istakli kao ključne momente u umjetničkom dometu, kada je u pitanju Vaš sektor rada Nacionalnog teatra, bilo je dosta nagrada, gostovanja, odličnih reakcija na predstave.

SAVANOVIĆ: Da, bilo je nagrada i priznanja. Moram reći da mi je drago zbog toga, ali više me raduje što smo dobili nekoliko mladih glumaca i glumica koji su potpuno opravdali šansu koja im je ukazana i koji ako ovako nastave, imaju svjetlu budućnost u pozorištu. Drugo, na sceni "Petar Kočić" dali smo šansu mladim rediteljima koji su rodom iz Republike Srpske, a školovali su se van naših granica. Na taj način dobili smo već dvije sjajne, drugačije, pametne i promišljene predstave. A nastavljamo sa tom praksom i ove godine. To su ključne stvari, jer mi već sad moramo da mislimo na budućnost i da pravimo "svoje" glumce, dramaturge, scenografe, reditelje od kojih ćemo dobiti predstave kakve je pravio Jovica Pavić, a kakve i sad prave Nikola Pejaković i Marko Misirača, reditelji koji su naše gore list i koji u dušu poznaju naš ansambl, ali i naše društveno-političke prilike, kao i narav našeg naroda. Nema veće nagrade od toga.

GLAS: Staro pozorišno pravilo glasi: "Šou uvijek ide dalje" ili laički rečeno od onog što je učinjeno se ne živi, već se mora nastaviti dalje. Sezonu otvara jako zanimljiva produkcija "Šine", kultni klasik devedesetih, koji je napisala Milena Marković? Neko bi rekao treba li nam još devedesetih na repertoaru ili nažalost iz devedesetih još nismo izašli?

SAVANOVIĆ: Ne bih to gledao samo kao priču devedesetih. "Šine" pričaju priču o nama kao ljudima koji se vrtimo u krug i koji ne učimo iz svojih grešaka i kojima, kako je to Goran Stefanovski rekao u komadu "Divlje meso": "Mladost prođe u grickanju semenki na korzu". I u ovom komadu čeka nas podjela od nekoliko mladih ljudi podržanih iskusnijim kolegama, scenografski i kostimografski sjajno opremljena predstava, a posebno iznenađenje biće muzika koju izvode glumci. Ovu predstavu režira još jedan čovjek sa kojim već dugo sarađujemo i koji je već dokazano rediteljsko ime u regionu - Milan Nešković.

GLAS: Osim "Šina" kakvi su planovi za ostatak godine. "Velikih" tema imamo i više nego što nam treba, ali kako pomiriti ulogu Nacionalnog teatra sa sopstvenim mogućnostima i ne baš intenzivnom podrškom sistemskih institucija kulturi i željama publike?

SAVANOVIĆ: Sve ono što smo zacrtali za prošlu godinu u Narodnom pozorištu mi smo i ostvarili i to veći dio sopstvenim snagama. Da smo imali blagovremenu podršku resornog ministarstva i da nismo morali da se bavimo magijom da bismo sami našli sredstva, bilo bi nam mnogo lakše da sve napravimo. Moram da dodam da smo imali i razumijevanje brojnih saradnika naše kuće, na čemu smo im zahvalni. Nažalost, mnogo iscrpljuje i umara sve to, jer nas odvlači od suštine našeg posla i oduzima dragocjeno vrijeme. Nakon "Šina" nastavljamo rad sa probama predstave radnog naziva "Srećno, Adi" na sceni "Petar Kočić" u režiji Dajane Josipović, mlade rediteljke rodom iz Doboja, koja je završila FDU u Beogradu. Na velikoj sceni trenutno radimo na komadu "Gospođa Olga" u režiji još jednog sjajnog reditelja mlađe generacije Juga Đorđevića. Ovaj komad radimo u koprodukciji sa Narodnim pozorištem iz Beograda i ovo je nastavak saradnje između naša dva pozorišta.

GLAS: Jedna od stvari koja je neminovna za razvoj pozorišne scene jeste njena decentralizacija, počelo je s radom Narodno pozorište Istočno Sarajevo, tu su odranije Prijedor, Bijeljina i Gradiška, polako ponovo oživljava i scena u Trebinju. Koliko NPRS, kao krovna pozorišna institucija, pomaže i koliko može pomoći u ovom razvojnom procesu scene?

SAVANOVIĆ: Narodno pozorište pomaže koliko može. Ali mislim da nije stvar u tome da im mi pomažemo dovijeka, jer su to autonomne institucije koje bi trebalo da imaju svoje planove rada i razvoja u odnosu na sredinu u kojoj rade. Po mom mišljenju jedino se u Bijeljini, od svih ovih nabrojanih sredina, vidi smislen rad i konstantan napredak. Dobro je što su zapaljene pozorišne vatre širom Republike Srpske, ali se sad mora pametno i promišljeno ulagati u ljude koji vode ta pozorišta da bi sve to imalo smisla. Ne možemo se praviti ludi i reći da je u redu da bilo koje pozorište ima repertoar sastavljen isključivo od gostujućih predstava i to više mjeseci, a da ne igra svoje predstave.

GLAS: U pripremi je novi zakon o pozorištu. Koliko je struka, a tu svakako mislimo na NPRS, kao vodeću instituciju domaće pozorišne scene, konsultovana u vezi sa njegovom pripremom?

SAVANOVIĆ: Nažalost, odnos ministarstva prema pozorištima, ali i drugim institucijama kulture, godinama je najblaže rečeno začuđujući. Ljudi koji vode te institucije i većina zaposlenih to isto tako godinama prećutkuju, jer čuvaju svoje pozicije i pristaju na ponižavajuće kompromise po kulturu. Prijedlog zakona dolazi nakon višegodišnjeg nepostojanja komunikacije između ministarstva i pozorišta. Hoću da kažem da nije dovoljno raditi kako je do sada rađeno, nije normalno da se ministarstvo ne zanima za stanje stvari na terenu, nije dovoljno slikati se na premijerama ili otvaranjima izložbi, a ne pokazati interesovanje za to što imamo neodgovarajuće sistematizacije, što ne možemo da zaposlimo mlade ljude, što nam radnici odlaze jer su slabo plaćeni, što svaka kiša poplavi zgradu pozorišta. Način na koji je formirana radna grupa, sastav radne grupe kao i rokovi koji su stavljeni pred radnu grupu ne daju nimalo prostora za optimizam. Vrhunac javašluka je podatak da je članovima radne grupe poslat pogrešan dokument kao prijedlog ovog zakona i da je ta greška ispravljena nekoliko dana nakon toga... Zaposleni u ministarstvu treba da shvate da mi nismo neprijatelji jedni drugima, nego bi trebalo da sarađujemo i komuniciramo. Ono što me ohrabrilo je reakcija novog ministra na sve ove probleme i ja se nadam da će on i u daljem radu pokazati da ga ovi problemi suštinski zanimaju i da samo tako možemo imati bolju kulturu u Republici Srpskoj.

Oproštaj

GLAS: Narodno pozorište se ove godine, nažalost, zauvijek oprostilo od svoja dva dugogodišnja glumca Dobrice Agatonovića i Đorđa Markovića, dva vrsna umjetnika, koji su svaki na svoj način dali velik doprinos kući u kojoj su radili.

SAVANOVIĆ: Mijenja se krvna slika našeg pozorišta. Odlaze starije kolege koje su nas dočekivale kada smo dolazili. Među nama je sve manje onih koji su učinili da pozorište ne stane tokom rata. Moramo im biti zahvalni na tome. I na mnogo čemu drugom. Čast mi je da sam poznavao ova dva čovjeka Đorđa i Agu. Nadam se samo da će moja generacija mlađima prenijeti koliko su oni nama dali i prenijeli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.