Ljiljana Čekić: Najmanje uloga za srednju generaciju

Dođe jedno doba kada je čovjek suviše mlad da bi igrao stare likove, a premlad da bi igrao roditelje tih mladih glumaca - rekla je u intervjuu za "Glas Srpske" glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske Ljiljana Čekić.

Ona je na Pozorišnim igrama u Jajcu nagrađena za ulogu Dame iz Kabarea u predstavi "Grobnica za Borisa Davidoviča" Pozorišta Prijedor.

Ljiljanu Čekić banjalučka publika ima priliku da gleda u predstavi "Ženidba i udadba" na velikoj sceni Narodnog pozorišta RS, u kojoj glumi Kumaču.  

* GLAS: Nagrađeni ste za ulogu u predstavi "Grobnica za Borisa Davidoviča". Koliko je ta uloga specifična u odnosu na one koje ste ranije radili?

ČEKIĆ: Nagrade su uvijek znak priznanja za određeni rad. Uvijek obraduju glumca, a pretpostavljam i druge stvaraoce kad god se prepozna rad, uloženi trud i energija koja se stvori radeći na određenoj predstavi. Rad na ovoj predstavi bio mi je drugačiji od cijelog dosadašnjeg pozorišnog iskustva. Predstavu sam počela da radim standardno, imala sam tekst i ulogu koju sam trebala da igram, Mariju Grigorovnu, koja ima dvije scene. Ali desilo se nešto sasvim drugo, reditelj Gradimir Gojer je imao malo atipičnu koncepciju predstave. On je planirao da na proscenijumu ima glumce koji će komentarisati događanja u predstavi i objašnjavati publici šta se dešava. Na taj način počela sam da radim na još jednom liku, Dami iz kabarea. Vremenom, taj lik je toliko porastao da je postao daleko prioritetniji u odnosu na onaj koji ima svoje scene u kavezu. U kavezu je racionalni dio predstave, gdje su dvije scene Marije Grigorovne, a na prostoru ispred proscenijuma odvijaju se scene Dame iz kabarea. Iz tog razloga je taj moj angažman i rad na predstavi bio bitno drugačiji od nekih drugih uloga.

* GLAS: Autor ste knjige "Tok u glumačkoj umjetnosti". Šta se sve događa iza scene dok se glumci pripremaju za novu predstavu?

ČEKIĆ: Uobičajeni rad na predstavi počinje od čitaćih proba. Tako je u institucionalizovanim pozorištima. Mada postoji i drugačiji način rada, kada se kreće od neke improvizacije ili određene ideje. Ali, to su ipak avangardna pozorišta. Pozorišne predstave u kojima sam igrala počinju od tekstualnog predloška, odnosno dramskog teksta. Premijernim igranjem završava se rad na predstavi i ona počinje da živi. To je kao kada čovjek diplomira. Predstava je neka vrsta diplomskog rada i poslije toga počinje nadogradnja. Ako je predstava dobra, ona počinje da se nadograđuje, svakim novim igranjem postaje čvršća i bolja. A ako je urađena relativno loše ili ako nije imala određen broj repriza, prestaje da se igra. Posljednje probe su one u kojima je čovjek u potpunosti u predstavi. Tada je 24 sata u predstavi i prestaje njegov privatni život. Posljednjih dana rada na predstavi to se dešava cijelom ansamblu. Neophodna je tišina i samoća da bi glumac mogao da ima koncentraciju prije probe i predstave.

* GLAS: Da li srednja generacija glumaca, kojoj pripadate, ima priliku da se često pojavljuje u predstavama?    

ČEKIĆ: Najmanje je uloga napisano za tu srednju generaciju. Ne možemo da igramo majke i očeve mladića i djevojaka jer ne možemo svojim izgledom to da "pokrijemo". Sa druge strane, dovoljno smo stari kad ne možemo da prevarimo publiku da bismo bili mladi na sceni. Često se dešava da glumci u fazi poslije prve mladosti manje igraju. Kada prođe taj period, intenzivnije se vraćaju na scenu.  

Probe

- Obično se glumci na prvoj probi upoznaju sa onim što im slijedi u idućem periodu i u startu mogu da imaju okvirno sliku buduće uloge koju će premijerno da odigraju. Uopšte nisam znala da ću igrati još jedan lik u predstavi "Grobnica za Borisa Davidoviča" i on se u toku nastajanja razvijao. Imala sam manje vremena za stvaranje tog lika nego što je to uobičajeno u pozorištu - kaže Ljiljana Čekić.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.