"Kod Večite slavine" na Teatar festu u Banjaluci: Sapiranje naslijeđene krivice

Milanka Mitrić
Foto: D. Rakita

BANjALUKA - Jabuka kao simbol grijeha, ali i ljubavi, krv kao život ili osveta, brašno i vijenac bijelog luka kao zaštita od nečistih sila, vijenci cvijeća, voda kao izvorište života, crvena i bijela boja, mjesec, samo su neki od simbola upletenih, kao klupko sudbine koje veže likove u predstavi "Kod Večite slavine", koja oživljava jedan magičan i surov svijet grijeha, krivice i vjerovanja.

Religija i folklor u vrtlogu istorije grijeha koji se prenosi generacijama, koji natapa tlo nasljeđivanja, zataškivanja, ubijanja i prećutkivanja i posljedica, osnovna su nit koja povezuje ovu predstavu  u skladnu cjelinu.

Komad je rađen po motivima djela Momčila Nastasijevića, a u režiji Sonje Petrović, dok je za dramatizaciju i prilagođavanje Nastasijevićevog začudnog svijeta ovom vremenu zaslužna Mina Petrić.

Glumačku podjelu čine Sonja Isailović, Stefan Vukić, Bojana Milano-vić, Vukašin Ranđelović, Miloš Lazić, Stefan Starčević, Mia Simonović, Alisa Lacko, Nina Rukavina, Nenad Pećinar i Dimitrije Aranđelović, koji su, usklađeno, u skoro dva sata trajanja predstave oživjeli priču prepunu bajanja, krvi, boli i nesreće

- Nas je inspirisalo suočenje sa našim folklorom. Kad kažem folklor, mislim i na neko kulturno nasleđe i na kulturni identitet, kao i na mitologiju i religiju, te sve ono što čini naš identitet i naše postojanje i danas - rekla je režiserka Sonja Petrović, osvrćući se na različite niti inspiracije i želje za oživljavanjem ovog komada, koje je sa izuzetnim timom ljudi i realizovala.

Počevši od njenih režiserskih rješenja za prikaz samoubistva, silovanja, ubistva i svih vidova nasilja na sceni, preko muzike koja se stapa sa svakim pokretom likova, do vode, odnosno slavine i kompletne scenografije, ova predstava izgleda kao poezija u pokretu, a svaki čitalac Nastasijevića zna koliko je to teško stvoriti.

Odmotati Nastasijevićeve riječi, iznjedriti magijske elemente iz njih i spojiti ih sa stvarnim, prošlim životom kojeg ne poznajemo, a koji nas dira i ranjava, znači odmotati sudbinske niti koje nas vežu s našim pre-cima.

- Kada sam sam čitala Nastasijevića i kada sam razmišljala o tome da radim predstavu po njegovom delu, išla sam u pravcu koliko je svaka sledeća generacija sve zbunjenija i apatičnija. Svaka ideja o zataškavanju i prećutkivanju nekih stvari stvara sve više konfuznih generacija koje ne znaju po kakvom tlu hodaju. Neophodno je suočiti se sa svojom prošlošću i prihvatiti to da bismo pričali o tome da li smo mi generacijski u stanju da taj niz, na neki način, prekinemo. Da li je moguće pogledati se kao što su Sirčanin i Podoljac došli na mesto na kojem su se njihovi očevi međusobno poubijali, da li je moguće doći na to mesto, pogledati se u oči sa tim čovekom i prekinuti taj lanac, iako ste odrastali na potpirivanju mržnje protiv onog drugog o kome, u suštini, ne znate ništa. To je bila osnovna nit i osnovna ideja - navela je Petrovićeva.

Glumac Vukašin Ranđelović na okruglom stolu nakon predstave naveo je da je najteže bilo uhvatiti Nastasijevićev jezik.

- Ono što bih mogao da tvrdim jeste da je to poezija, iako je to dramski tekst. Iako se to čini kao kolokvijalni govor, to je poezija, to je toliko sabijeno u smislu, značenju, sadržaju. Toliko je sadržajno u tako malom prostoru. Ako počnete to da govorite kao poeziju, to ne valja, jer je dramska predstava u pitanju, a ta borba sa sadržajem mi je bilo najteža, pored godina koje sam morao u prvom delu predstave da dokazujem. Sve mi je postalo jasnije kada sam pročitao kako je Nastasijević pisao poeziju, tako što napiše dugu pesmu i onda je 'ljušti' samo, menja reči da što manje reči ostane - kazao je Ranđelović.

Dramaturg Mina Petrić istakla je da je melodija Nastasijevićevog jezika toliko zavodljiva da im je u radu na predstavi svima ušla u misli i u otkucaje srca.

- Svi smo mogli da razumemo samo jedni druge, a ne spoljni svet. Toliko je bogat i lep jezik da se u njemu zaista može živeti - naznačila je ona o ovom komadu koji je premijeru doživio u februaru ove godine, a kojeg izvode glumci Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Centra za razvoj vizuelne kulture.

Peta takmičarska predstava je "Jugoslavija, moja otadžbina" Gledališča Koper i Pozorišta Prijedor, nastala po djelu Gorana Vojnovića, a u režiji Marka Misirače biće odigrana večeras od 20 časova.

Posljednja takmičarska predstava "Šćeri moja" Crnogorskog narodnog pozorišta biti odigrana sutra od 20 časova. Komad je nastao po tekstu Maje Todorović, a u režiji Ane Vukotić.

U okviru pratećeg programa večeras od 18 časova, na sceni "Petar Kočić" biće promovisana knjiga "Narodno pozorište Vrbaske banovine - osnivanje i umjetnički razvoj", autorke Ljiljane Čekić. Na promociji učestvuju: Ljiljana Čekić, Željko Vujadinović i Radenka Ševa.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana