Kentaur

Uglavnom je spokojan i blag, izraz ljudskog lica pred konjem. Pored toga, česta su izričita ispoljavanja blagonaklonosti ljudi prema toj životinji. Svakako da postoje i rđava iskustva, i strah od nepredvidivosti, i ćudljivi konji, i ćudljivi ljudi, i privrženost drugim vrstama koja u konju vidi izopačenu omiljenu vrstu; bez obzira, konj bez poteškoća ostavlja na čovjeka prijatan utisak. Vremešnost bliskosti ove dvije vrste, potvrđena neprekidnim nizom svjedočanstava od davne prošlosti do danas, ukazuje na njihovu usku sudbinsku povezanost, neuporedivo užu od one koja pored njih obuhvata i sve ostalo. Mislim da je riječ o uprezanju.

Makijaveli savjetuje vladara da bude prevrtljiv i da izaziva strahopoštovanje, upućujući ga na životinjske ćudi lisice i lava. On pritom podsjeća na navode starih pisaca o tome kako je Ahileja i mnoge druge drevne junake vaspitavao kentaur Hiron. Imati za učitelja poluživotinju-polučovjeka, kaže Makijaveli, znači da se vladar mora znati poslužiti i životinjskom naravi, odnosno prevarom i silom, kao i ljudskom, odnosno zakonom, prema potrebi. Mitologija je, u odnosu na ukupnost životinjskog svijeta, izabrala mali broj životinja koje je ukrštala sa čovjekom: lava za Sfingu, psa za Anubisa, bika za Minotaura, pticu ili ribu za Sirenu; ali je od svih njih jedino polučovjeku-polukonju kentauru Hironu nedvosmisleno dodijelila ulogu prosvjetnog radnika. Ako i jeste istina da je on pojedinima skretao pažnju na djelotvorne osobine drugih životinja, ostaje ono značajno vlastito iskustvo čovjeka-konja koje može biti od koristi za sve ljude i sve konje. Mislim da se radi o uprezanju.

Svako ko posmatra konja, sa stanovišta čovjeka, zapaža u toj životinji izvjesnu napregnutost koja se, opet sa stanovišta čovjeka, uprezanjem može usmjeriti ka određenom cilju. Takva je u najvećoj mjeri i bila sudbina konjska. Takva je, međutim, i sudbina ljudska. Budući da je upregnut i sam, čovjek lako uviđa izdašne mogućnosti za uprezanje konja, koje od davnina upražnjava. Vuče konj, vuče čovjek, nekad sarađuju, nekad sitniji izrabljuje krupnijeg, nekad svako gleda svoja posla, uvijek prema nekom cilju.

Što se tiče čovjeka, o ciljevima se raspravlja, nagađa i umuje, od vajkada i do u nedogled, dok se načini na koje čovjek može biti upregnut svode na unutrašnji i spoljni, ili sobom-upregnutost i drugim-upregnutost. Kajas je čovjeku suđen i koliko god glavom mahao, ne može ga odbaciti, on ga samo može osjećati u svojim rukama, s pouzdanošću osjećanja takvom kakva je. S druge strane, za svaki nagovještaj ispuštanja kajasa odmah nikne šuma ruku spremnih da ga preuzmu.

U ovom smislu, čovjek-konj, kao učitelj ljudi, sopstvenom pojavom predstavlja primjerno otjelotvorenje bića koje sebe, kao konja, upreže ono samo, kao čovjek.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.