Kamen u zanosu

Gospod htjede da ovdje katkad gledam ovakvo prikazanje: gledah anđela pokraj mene na lijevoj strani, u tjelesnom obličju, što obično ne vidim osim čudom; mada mi se često ukazuju anđeli, to nije tako da ih vidim, nego kao ono prikazanje što ga prvobitno pomenuh.

U ovom prikazanju htjede Gospod da ga vidim ovako: ne bješe velik, nego mali, lijep veoma, lica tako usplamtjelog da se činilo da je jedan od onih uzvišenih anđela što izgledaju da čitavi plamte. Mora da su oni što ih zovu heruvimi, meni svoja imena ne govore; nego vidim da na nebu toliko raznolikosti ima među anđelima, jednima i drugima, i ostalima, da ne znam šta bih rekla. Vidjeh mu u rukama dugačku zlatnu strijelu, i činilo se da na vrhu kovine gori plamičak vatre. S njom kao da mi probode srce nekoliko puta i doseže do moje utrobe. Kad je vadio strijelu, činilo mi se da s njom i iznutricu vadi, i ostavlja me cijelu usplamtjelu u velikoj ljubavi Božjoj. Tako silan bješe bol, da mi iznudi one vapaje, i tako preobilna bješe blagost što mi je izazivala taj ogroman bol, da nema želje da on prestane, niti dušu usrećuje išta manje od Boga. Nije to bol tjelesni nego duhovni, mada je dijelom njim obuzeto i tijelo, čak podosta. To je tako nježno udvaranje između duše i Boga, da molim njegovu dobrotu da ga pruži na uživanje svakom ko bi pomislio da lažem. Onih dana kad se ovo zbivalo bila sam kao zaglupljena. Nisam htjela da gledam ni da govorim, nego da prigrlim moju patnju, koja za mene bješe slava uzvišenija od svih onih koje sadrži sve što je stvoreno. To doživjeh nekoliko puta, kad htjede Gospod da mi dođu ove obuzetosti tako snažne, da čak i kad sam među ljudima bila nisam mogla da im se otmem...

Ovako (u mom prevodu) svoje iskustvo mističnog zanosa opisuje španska svetica iz šesnaestog vijeka, Tereza de Avila, u knjizi koju je napisala o svom žitiju. Njen pokušaj da iskaže svoje nesvakidašnje iskustvo i da ga živo dočara čitaocima knjige o njenom životu naišao je na podjednako nesvakidašnje saučesništvo, već sredinom narednog, sedamnaestog vijeka, kada je italijanski, barokni, svestrani umjetnik, Đan Lorenco Bernini, isklesao u bijelom mermeru, tri i po metra visok, zadivljujući prikaz mističnog prikazanja koje je opisala Tereza. Čudesan zanos svetice zahvatio je i vajara, njen zanos postao je njegov, i on ga je čudesnim umijećem pretočio u kameno djelo, kao izdašan izvor iz kojeg taj zanos neprestano izbija i čudesno se uliva u posmatrača djela. Kad se doživljaj svetice, ruke vajara i pažnja posmatrača sporazumješe s kamenom, on u zanosu reče, i nikad ne poreče, da u njemu naš najizuzetniji trenutak zanosa traje kao postojano raspoloženje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.