Kako je Nušić oživio sarajevsko pozorište

Karijera Branislava Nušića bila je turbulentna, bremenita raznim izazovima i nevoljama, obilježena sukobima sa vlastima, neshvatanjem sredine, teškom i stresnom državnom službom, a na kraju i strašnom porodičnom dramom. Nakon Velikog rata u kojem mu gine sin jedinac, te užasnih slika povlačenja kroz ledene vrleti Albanije, pao je u tešku depresiju. Njegovo pero je zadugo bilo suvo, sve dok nije tu ogromnu bol 1921. pretočio u potresnu knjigu "Devetsto petnaesta - Tragedija jednog naroda". Ova potresna dramatična proza je spomenik srpskom ratnom stradanju, ali i njegov mukli jauk za izgubljenim djetetom.

U tom teškom poratnom periodu Nušić se pokušavao emotivno oporaviti poslije proživljene tragedije. Vjerujući da će kroz rad lakše prebroditi to more tuge u njemu i pobjeći od strašnih ratnih trauma, prihvata funkciju prvog načelnika Umetničkog odseka u Ministarstvu prosvete. Potom odlazi i u Sarajevo januara 1925. kako bi kao upravnik podigao na noge tamošnje prvo profesionalno pozorište u BiH, koje je on svečano otvorio četiri godine ranije.

Ali stvari se baš i neće odvijati u skladu sa tim očekivanjima, za šta će se pobrinuti lokalna birokratija i određena politička trvenja.  Kritičari su preko novinskih stranica "Večernje pošte" i "Narodnog jedinstva" vodili pravu hajku protiv njega i njegove uprave, vidno motivisani i političkim razlozima. Neki od lokalnih moćnika su mu se svetili jer nije pristao da u pozorištu uhljebi njihove netalentovane  polupismene rođake i skutonoše. Stoga su kočili novčanu dotaciju pozorištu, a čak su i sredstva vlade iz Beograda, upućena za tu namjenu, usmjeravali na drugu stranu. Pored toga, pozorište je opterećivano raznim apsurdnim nametima, poput famozne "kaldrmije", naknade za korišćenje gradskih puteva.

Nušić pozorište zatiče na staklenim nogama, sa velikim dugovima. Glumci mjesecima nisu primali platu, nije bilo uglja za grijanje i slično. Sila ga je jada ubila u rješavanju ovih problema, što je opterećivalo njegovu prevashodnu misiju dizanja umjetničkog nivoa pozorišta, uz stvaranje kulturnog miljea za formiranje i profilisanje široke pozorišne publike. Bio je prisiljen da svoju stvaralačku energiju troši na razne banalnosti u rvanju sa lokalnim vlastima i zato je nerijetko djelovao rezignirano i zlovoljno.

"VAŠARSKI ZABAVLjAČ"

Uskoro ga "Večernja pošta" naziva "vašarskim zabavljačem", koji forsiranjem "lakog programa" (operete, melodrame i komedije) potcjenjuje intelektualni nivo sarajevske publike.  On im preko novina otpisuje da je to sadašnja nužnost, jer je neophodno repertoar prilagoditi široj publici radi obezbjeđenja stabilnih prihoda.  Poručuje da se ne možemo zanositi visokoparnim klasicima na kome insistira nabijeđena kvazi elita, već treba postepeno edukovati što širu publiku da bi vremenom prihvatila i ozbiljniji klasični program.

Upravo je publika to izvanredno prihvatila kao i njegovo forsiranje domaćih autora poput: Svetozara Ćorovića, Aleksandra Palavestre - Jungića, Alekse Šantića, Jovana Palavestre, Mihaila Mirona i drugih.

Protivnici ga prozivaju za "beogradizaciju" (čitaj srbizaciju) pozorišta kroz gostovanje "skupih" beogradskih glumaca. Pored finansijskih nalazili su čak i estetske zamjerke glumačkim zvijezdama poput Ljubinke Bobić, Žanke Stokić i Dobrice Milutinovića. Uzalud je uporno objašnjavao da velika glumačka imena kao i komedije pune pozorišnu salu i praznu kasu. Međutim, i danas se mnogi libe da pravim imenom nazovu pozadinu napada na Nušića. Politička scena u Sarajevu je tokom dvadesetih godina bila vrlo nestabilna i duboko polarizovana nacionalnim, regionalnim i vjerskim podjelama, čemu je svesrdno kumovala prethodna austrougarska vlast. 

Nasuprot tome, "Srpska riječ" je pisala o Nušiću s velikim poštovanjem, kao simbolu patriotizma i borcu za srpsku kulturu i političko jedinstvo. Nušić je u širokim srpskim krugovima doživljavan ne samo kao jedan od najpopularnijih književnika Balkana, već i kao nacionalni tribun, stub odbrane srpstva, koji je u Beogradu danima predvodio demonstracije protiv aneksije Bosne, držeći čak 27 patriotskih govora. Taj odani srpski rodoljub, diplomata, kulturni svjetionik i nacionalni vizionar neizmjerno je volio svoj narod i bio u središtu svih važnih nacionalnih događaja. Često su citirane njegove vatrene riječi: "Otadžbina je misao, Otadžbina je vjera, a misao i vjera ne umiru". Bio je jedan od glavnih osnivača patriotske organizacije Narodna odbrana. Nije zaboravljena ni njegova ranija teška konzularna dužnost u Prištini, Bitolju, Skoplju i Solunu, kada je naš narod u još neoslobođenoj Staroj Srbiji trpio strašni zulum pod Osmanlijama.

Nušić je u pozorištu zatekao jedan neiskusan siromašni glumački ansambl, neizmjerno cijeneći njihov samoprijegor i spremnost da u krajnjoj materijalnoj oskudici daju sve od sebe za podizanje profesionalne scene. Na probama je bio blag i duhovit, čak je i podsticao njihovu slobodu ka improvizaciji. Marljivo ih je "kovao i brusio", pa je mnogima njegova "akademija" pomogla da postanu vrhunski glumci. 

Međutim, njihove plate bjehu sramno "tanke" i neredovne, ljudi su često gladni tumarali gradom bez dinara u džepu. Nušić bi im znao podijeliti sav svoj novac i svoje književne honorare iz Beograda. Bio im je kao dobri otac i činio sve što je mogao da im pomogne i na umjetničkom i na egzistencijalnom planu. Kao svjedoci njegove uporne borbe za njih i pozorište iskazivali su mu najdublje poštovanje i odanost. U Sarajevo je došao sa najplemenitijom namjerom da pomogne razvoju kulture i umjetnosti, ali mnogi odgovorni nisu razumjeli značaj pozorišta, a umjetnike su doživljavali kao jeftine zabavljače. Nušić je jednom ogorčeno izjavio da se grad u kojem glumci gladuju ne može smatrati ni kulturnim, ni bilo kakvim centrom. Nušić je u Sarajevu pokrenuo i pozorište za djecu.

Međutim, pogrešno je pomisliti da se Nušić našao bez podrške na toj vjetrometini. Mada je u odnosu na Beograd živio prilično povučeno, on je i tu imao širok krug prijatelja koji su činili stvarnu intelektualnu i kulturnu elitu grada. Sa njima se skoro svakodnevno družio u sarajevskim kafanama, najčešće u Bečkoj kafani hotela "Evropa". Oko njegovog stola su se okupljali: Boro Jevtić, Marko Marković, pa dramski pisac Milan Ćurčić, zatim profesor i pjesnik Mihailo Delibašić i mnogi drugi.

Najvažniji  "njegov čovjek" i desna ruka bio je Borivoje Jevtić, pozorišni znalac, književnik i kritičar, vrhunski intelektualac i bivši mladobosanac. Nušić ga uze za dramaturga i postaše najbliži prijatelji. Kao rođeni Sarajlija Jevtić je znao mentalitet čaršije, pa je umio  otupiti oštrice napada na Nušića. Treći član Nušićevog "trijumvirata" i još jedan nezamjenjivi pomoćnik bio je Marko Marković, književnik, kritičar i hroničar pozorišta, čovjek kojeg je Nušić do kraja života neobično poštovao. Neke delikatne razgovore vodili bi i u Nušićevom stanu u Skenderiji ulici na broju 13.

SARADNICI I BLISKI PRIJATELjI

Jedan od Nušićevih kafanskih drugova bio je i slikar Roman Petrović, koji je radio kao glavni pozorišni scenograf za vrijeme njegovog mandata. On je i nacrtao jednu neobičnu Nušićevu karikaturu. Jedan iz plejade pionira savremene političke karikature, Sarajlija Simo Drašković autor je više duhovitih radova na temu Nušića i pozorišta, a tvorac je i jedne njegove čuvene karikature. Naime, nju je kafansko društvo slavnog komediografa naručilo u oktobru 1926. za njegov 62. rođendan. Kada je Nušić primio ovaj uredno uokvireni poklon, bio je iskreno oduševljen.

Još jedan važan stub sarajevske kulture i Nušićev prijatelj i saradnik bio je dr Bogdan Milanković, osnivač i dugogodišnji direktor Sarajevske filharmonije, rođeni brat čuvenog naučnika Milutina Milankovića. Nušić mu je za najvažnije koncerte širom otvorio vrata Narodnog pozorišta. Milanković je bio čovjek visoke intelektualne kulture, školovan u Beču i Parizu. I sa  Srpskim pjevačkim društvom "Sloga" Nušić je imao vrlo intenzivnu saradnju. Sloga mu je bila moćan kulturni saveznik, pa je redovno u pozorištu angažovao njen čuveni hor. Nušić se za kratko vrijeme snažno povezao sa "Prosvjetom" i drugim srpskim kulturnim društvima koja su ga sa radošću pozivala na svoje skupove.

Izuzetno obrazovani mitropolit Petar Zimonjić, potonji sveti Petar Dabrobosanski, jedan uman, blag i dostojanstven čovjek, sa Nušićem je imao vrlo prisan odnos. U njemu je Nušić vidio moralnu vertikalu i jak stub duhovnog, kulturnog i prosvjetnog života Srba u Bosni i Hercegovini.

Nušić je u Sarajevu bio blizak i sa generalom Jankom Vukotićem, tada komandantom Bosanske divizijske oblasti. Na generalovoj sahrani u Beogradu 6. februara 1927, kojoj je prisustvovao dvor i  cijeli državni vrh, Nušić je održao jedan od najčuvenijih oproštajnih govora.

Od najuglednijih intelektualaca, umjetnika i istaknutih građana iz kulturnog i javnog života Nušić je formirao i "Društvo prijatelja pozorišta", koje je pomagalo njegov rad. Prve velike priloge uplatili su Jeftanovići, da bi ih slijedili imućni trgovci, industrijalci i posjednici.

Šef bosanskih radikala i tadašnji ministar u vladi Kraljevine Milan Srškić pomagao je pozorište još od priprema za njegovo osnivanje 1919. Bio je poštovalac Nušića  i, kako slikovito reče Jevtić "...uvijek bi iz Beograda finansijski "podmazivao" sarajevska pozorišna kola, kad bi ona počela neprijatno da škripe".

Ispijajući brojne kafe i pušeći jednu za drugom "moravu", uz sifon sode i bocu smederevke u čaršijskim kafanicama, društvo bi mu pravio i priprost svijet, poput sarajevskih amala, kočijaša i gradske sirotinje. Od njih bi crpio razne mudrosti, dosjetke i lokalne idiome, koje bi unosio u svoj notes. Jednom je buljuk tih siromašaka doveo na predstavu i posadio u svečane lože, na opšte negodovanje malograđanske gospode iz "visokog" društva. Organski je mrzio lažni moral i snobove, koji su dolazili u pozorište tek da bi bili viđeni. Gledao bi ih kako u toku predstave ćaskaju i šapuraju ili pak drijemaju i dosađuju se.

Nušić je za Bosnu bio vezan i jakim porodičnim vezama, njegov otac, beogradski trgovac Đorđe Nuša, porijeklom Cincar, oženio je njegovu majku Ljubicu, kćerku brčanskog Srbina Panta Kasnara. Dok je službovao u Bitolju Nušić 1893. ženi Darinku, kćerku uglednog trgovca iz Brčkog Božidara Đorđevića. Pored sina Strahinje - Bana, imali su i kćerku Margitu - Gitu. Darinka je bila njegov odani pouzdani pratilac, podrška i zaštita. Vrlo obrazovana i šarmantna, u Sarajevu je brzo primljena u društvo najotmjenijih dama.

Nušić je odranije u Bosni imao i satiričarsku sabraću Petra Kočića i Sava Skarića Zembilja. Oba su bili njegovi veliki poštovaoci. Zembilj je u svojim feljtonima sočnim sarajevskim slengom ismijavao "švabsku" birokratiju i domaću malograđanštinu. Kočić je kao satiričar bio dosta opor i prkosno udarao na okupatore. On je Nušića poštovao najprije kao izrazitog srpskog rodoljuba, s kojim je dijelio visoki ideal slobode.

Otkrivši veliki talenat još neafirmisanog mladog Andrića, Nušić mu odmah 1919. daje podršku, uzimajući ga za svog sekretara u odjeljenju Ministarstva prosvete. Kasnije će kao bivši konzul pomoći da se i Andrić otisne u diplomatske vode, zbog čega ga je Ivo neizmjerno poštovao.

Često je sa Darinkom fijakerom posjećivao Ilidžu, a njegovim bolesnim plućima odgovarao je i planinski vazduh Pala, Trebevića i Jahorine, jer je bolovao od hronične astme i teško podnosio sarajevsku zimu, sa smogom i maglama. U posljednjoj godini mandata oporavljao se i u Kasindolu, uz nadzor primarijusa dr Stevana Ostojića.

MEDIJSKA HAJKA

Izleti u sela oko Sarajeva su mu pomogli da upozna neiskvareni tip srpskog bosanskog domaćina. Sjedeći na tronošcu, pijuckao bi šljivovicu i vodio duge razgovore o ljetini i poslovima, upijajući svjež bujni jezik tog naroda. Bilježio je seoske anegdote, mudrosti, poslovice, kletve i sve što bi čuo. To je ubacivao u pozorišne dijaloge, dajući im notu autentičnosti.  

On je bio i začetnik "putujućeg pozorišta". Čitav ansambl bi na konjskim zapregama odlazio u neko od obližnjih sela i na zgodnoj livadi ili u crkvenoj porti začas bi nikla sklepana pozornica. Na njoj bi se izvodili jednostavni dinamični skečevi, sa narodnim šalama i seoskim ujdurmama. Seljaci bi dolazili "kućile", od staraca do male djece, i uživali u tim predstavama, posebno kad bi se ismijavala nadmena bogata gospoda. "Po spuštanju zavjese", stotine ljudi bi sa prostrtih serdžada i ponjava nudili glumce pogačama, kajmakom i drugim đakonijama, uz obavezni gutljaj "mučenice". Kako bi uz glumce išla i po koja violina, tambura il' harmonika, sve bi se začas pretvaralo u burno nezaboravno narodno veselje.

Međutim, medijska hajka na Nušića ne prestaje, a u kuloarima se mogla čuti i optužba za "kulturnu srbizaciju" Sarajeva. Naime, on je u nekim političkim, prije svega hrvatskim, krugovima označen kao eksponent "beogradskog imperijalizma" i "velikosrpske hegemonije", "režimski pisac i uljez", koji "vrijeđa prefinjeni zagrebački ukus" i slično. O tome su otvoreno pisali desničarski i klerikalni listovi u Zagrebu, a ono što je tamo otvoreno pisano, u Sarajevu se nalazilo između redova. Bilo je iluzorno očekivati da će preko noći nestati srbofobija, koju su bečki propagandisti decenijama sijali zapadno od Drine. Ne bješe malo onih koji su prikriveno oplakivali nedavno upokojenu Austrougarsku, a zakrvavljenim očima gledali prema Beogradu.

Da bi se shvatilo otkud i otkad taj vjetar duva treba se podsjetiti i austrougarske antisrpske kulturne politike u BiH. Naime, još sredinom 19. vijeka u Bosnu dolaze pozorišne trupe iz Srbije, a ovdašnji Srbi i sami počeše osnivati razna amaterska pozorišta u Mostaru, Sarajevu Tuzli itd. Godine 1903. Sarajlija Bogoljub Nikolić formira "Prvo bosansko hercegovačko srpsko pozorišno društvo" u Sarajevu, sa umjetničkim direktorom Dimitrijem Ginićem. Istovremeno, formira se pozorišna scena i u mostarskom društvu "Gusle" i sarajevskom Srpskom pjevačkom društvu "Sloga". Potom stalno pozorište u Sarajevu osniva i Dušan Zorić - Dragoš. Godine 1911. osniva se "Stalno srpsko diletantsko pozorište", pod rukovodstvom Aleksandra Milojevića. Pozorište radi punom parom u Društvenom domu i u 1913. godini ima zavidnih 40 premijera. Međutim, zbog balkanskih ratova vlasti ga zabranjuju. Ministar Bilinski i vladin komesar za Sarajevo Franjo Brodnik su zauzeli stav da se "mora eliminisati sve jači kulturni uticaj Srba u životu pokrajine", pa se ne smije dopustiti ta vrsta "srpskog prestiža jer je opasan i politički štetan". Na veliku žalost kasnijih sljedbenika te politike, Srbi će sve do kraja 20. vijeka imati dominantnu ulogu u sarajevskom pozorištu kao upravnici, reditelji, dramaturzi i glumci.

Ljevičari su često svojatali Nušića jer je napadao srpsku buržoaziju i "truli" građanski poredak. Međutim, on je ideološki bio potpuno na drugoj strani ističući vjersko, nacionalno i građansko u srpskom narodu. Zajedno sa Crnjanskim i još nekima, bio je uvijek na liniji odbrane građanske Srbije i njenih kulturnih i demokratskih vrijednosti pred naletima totalitarne marksističke ideologije.

Sve do proljeća 1928. Nušić je činio ogromne napore da sarajevsko pozorište stane na svoje noge i da se formira stabilna pozorišna publika, ali je bilo nemoguće naći kompromis sa onima koji nisu bili dobronamjerni. Na kraju, već strašno iscrpljen, skeptičan i jako povrijeđen, on u martu podnosi ostavku. Svjesni da odlazi veliki čovjek, koji je postavio temelje modernog pozorišnog života u Bosni, ugledne javne ličnosti i kulturna društva su ga odgovarali od ostavke i odlaska. Glumci pišu peticiju gradskim vlastima u pokušaju da ga zadrže, ali sve je bilo uzalud.

Dok se u pozorištu dirljivim govorom emotivno opraštao od glumaca, među njima su se čuli uzdasi i jecaji. Svjesni koga gube, iskazali su veliku zahvalnost čovjeku koji ih je hranio, branio i učio poslu. Na željezničkoj stanici sutradan ga je ispratio gotovo cijeli ansambl, mnogi prijatelji, ali i veliki broj običnih ljudi, uz dugi aplauz i mahanje za vozom.

Odlazak Nušića i Borivoju Jevtiću bješe kao smak svijeta jer, osim prijatelja, ostao je bez nezamjenjivog mentora, uz kojeg je naučio najvažnije stvari pozorišnog zanata. I poslije odlaska Nušić je sa njim održavao duboku intelektualnu vezu i intenzivnu prijateljsku prepisku.

U novembru 1934. širom Kraljevine je obilježena proslava Nušićevog 70. rođendana, uz jubilej 50 godina književnog rada. U Sarajevu je lično prisustvovao impresivnim kulturnim manifestacijama. Glavni je utisak da to bješe jedno veliko zakašnjelo priznanje i vid zahvalnosti i rehabilitacije velikog umjetnika. 

Nušić je umro na Bogojavljenje 1938, a njegova sahrana je bila jedinstven i veličanstven masovni javni događaj u bogatoj kulturnoj istoriji Beograda. Cijela zgrada Narodnog pozorišta pokrivena je ogromnim crnim platnima. Sama sahrana je bila tiha i dostojanstvena, demonstracija ljubavi i tuge. Glavne beogradske ulice su bile preplavljene narodom, jer Nušić nije bio samo veliki komediograf i rodoljub, on je bio duša Srbije. Ispred zgrade sarajevskog pozorišta na koju su crni barjak istakli Boro Jevtić i Marko Marković, na Nušićev posljednji ispraćaj otišla je i velika delegacija Sarajeva.

SIN

Nušićev sin Strahinja-Ban prijavio se 1914. kao dobrovoljac u srpsku vojsku i kao đak je raspoređen u  golobradi Skopski đački bataljon, čuvenih 1300 kaplara. Poslije prvog ranjavanja na Dunavu vraća se u jedinicu i gine 15. septembra 1915. u Kolubarskoj bici. Nušić će do smrti čuvati njegov krvavi šinjel i oproštajno pismo u kojem na kraju stoji: "...Dragi oče, ne žali za mnom. Ja sam pao na braniku otadžbine za ostvarenje onih velikih ideala, koje smo svi mi tako snažno propovedali 1908. godine... Tvoj Ban."

Ucveljeni skrhani otac nosio je do smrti tu neprebolnu ranu, njemu posvećuje svoju knjigu "Devetsto petnaesta - Tragedija jednog naroda". Na kraju dirljive posvete zapisa: "... spusti svoju umornu glavu na ovo moje delo, sine, ono je građeno od suza tvoje majke i krvi tvoga oca."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.