Jelena Karišik: Nedokučivost i svjetlucanje ljudskog tijela inspiracija

Bavljenje umjetnošću, danas, kod nas jeste velika hrabrost za ljude koji pristupaju svemu što rade racionalno. Mislim da je neophodna doza iracionalnosti kao nužna predispozicija za nekoga ko želi da prihvati umjetnički poziv.

Rekla je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" akademski slikar i dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci Jelena Karišik.

- Međutim, kreativnost je nešto što umjetnicima daje prednost u svakodnevnom životu i omogućava im da lakše prevaziđu mnoge prepreke, pa čak i da se lakše prilagode različitim okolnostima - kaže Jelena Karišik.

* GLAS: Vaša izložba grafika i slika postavljena je početkom aprila u Banskom dvoru. Kako je nastajala postavka i šta je ono što čini njenu srž?

KARIŠIK: Središnji motiv na mojim radovima koji su izloženi u malom likovnom salonu Banskog dvora je torzo, uglavnom muški, samo u jednom slučaju ženski. Ljudsko tijelo je nešto što mi je oduvijek privlačilo pažnju, izazivalo radoznalost i svakim novim posmatranjem djelovalo drugačije, interesantnije i uvijek novo, neotkriveno. Pri tom, ne govorim samo o tijelu kao masi, nezavisnom od bilo kakve individualnosti, nego o koegzistiranju određene ličnosti sa svojim tijelom. Lice nudi određene podatke koje na drugim dijelovima tijela ne možemo pronaći, iako je individualnost svake ličnosti prisutna u cijelom tijelu. Lice je odraz čovjekove misli, zapisane na njemu na neuhvatljiv način.

Za razliku od glave (lica) koja je nosilac misaonog, svjesnog i nesvjesnog u nama, torzo predstavlja fizički centar tijela. U njemu su smješteni vitalni organi čovječijeg tijela, svojom masom prosto se nameće kao sam sebi dovoljan. Takav, autoritativan pojavljuje se u formi fragmenta, odnosno "osakaćenog" tijela kao dio nasljeđa antičke grčke skulpture. Radeći seriju radova torza, u slici i grafici, pokušavam da izrazim svoje divljenje prema ljepoti i sadržajnosti koju torzo ima.

* GLAS: Iz čega najviše crpite snagu, energiju i nadahnuće za Vaša djela?

KARIŠIK: Ukoliko bi trebalo sažeto da kažem šta je to što me tjera da radim ljudsko tijelo, šta je to izazovno, nedokučivo, uzbudljivo i privlačno - onda je to možda sam život koji pulsira u svakom od naših tijela. Svjetlucanje i prozirnost finog kožnog pokrivača samo nagovještavaju strukturu tkiva i mišića, osjetljivu unutrašnjost, reflektujući unutrašnja pulsiranja u naizgled vidljive ritmove tijela. Erotičnost je neodvojiva od tijela, pulsira zajedno s njim, nekad veoma prisutna, nekad prigušena, tako i u mojim radovima vidljivi su prelazi od čulnog ka natčulnom. Tražim materijal, papir, boju, kako bih izražajno i svedeno došla do tananosti i čulnosti fine strukture kože.

* GLAS: Istoričar umjetnosti Ljiljana Ševo rekla je za Vaša djela da odišu "čistom estetikom igre". U kojoj mjeri dopuštate sebi da se igrate dok stvarate?

KARIŠIK: Stvaranje jeste igra, i to veoma ozbiljna. Ne postoji ništa ozbiljnije od umjetnosti, što i podrazumijeva stvaralaštvo. Cijeli naš život je igra stvaranja, kroz koju pokušavamo da saznamo više o svijetu koji nas okružuje, i o nama samima. Isto je i u umjetnosti.

Kultura kao ogledalo

* GLAS: Da li se kod nas umjetnosti i kulturi ne pridaje značaj kakav bi trebalo?

KARIŠIK: Tačno je i to da se kultura i umjetnost doživljavaju kao nadgradnja, nešto bez čega se i može, a rijetko kao suštinska sadržina, ogledalo ili svijest o nama samima, koji zajedno i predstavljamo to isto društvo. Kultura i umjetnost se ne bi smjeli doživljavati i shvatati kao nešto bez čega se može, jer bez njih ovo društvo ne može imati svoj identitet i budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.