Iznutra, napolje

Mi nismo ni izmislili ni naučili da se smijemo i plačemo. To nam je uz život dato. Novorođenče, bez ikakve obuke i bez ličnog zalaganja, neprikosnoveno vlada ovim vještinama.

Dolazimo na svijet već opremljeni umijećem obznanjivanja radosti i tuge, kao krajnjih naspramnih raspoloženja na koja smo upućeni. Obezbijedivši nam ovakvu polaznu opremljenost, život nam nadalje prepušta da se sami, kako god, bavimo ispoljavanjem naših svekolikih raspoloženja. To je ljudski izraz. Uvijek možemo da se smijemo ili plačemo. Možemo da preobrazimo smijeh u suze razgaljenosti, i plač u sumanut smijeh. Možemo da izostavimo smijeh i plač; uostalom, zapažamo kako, i bez njih, svoja stanja živopisno odražavaju životinje i biljke, pa i voda, vatra, vazduh, zemlja, pijesak, stijenje...

Život podrazumijeva da možemo da se izrazimo i da moramo da se izrazimo. Mi to neprestano činimo. Naš život je naš izraz. Sve što čovjek uradi ili ne uradi, pokaže ili prikrije, kaže ili prećuti, prizna ili slaže, njegov je izraz, to je on. I bezizražajnost je rječita.

Ono što, u vezi sa ljudskim izražavanjima, može da bude i jeste sporno, to je njihovo tumačenje. Ja sam, na primjer, kao šesnaestogodišnjak, dobio batine u kafani, od duplo starijeg pojedinca, koji je sjedio za susjednim stolom i iznenadno mi prišao s pitanjem: "Šta znači taj kiseli osmijeh?" Prije nego što sam stigao da izrazim da se radi o nesporazumu i da moja dva druga i ja razgovaramo o nečemu nevezanom s njim, pojedinac me je zveknuo glavom u nos i nastavio da šaketa. Ovo je, naravno, sitnica u poređenju sa dalekosežnijim tumačenjima i njihovim posljedicama što su se odigravale i što se odigravaju ovdje i naokolo.

Stoga, kad je već neminovno da se izrazimo i kad mi ništa drugo i ne činimo, nikad nije zgoreg da se posvetimo oblikovanju našeg izraza, koje nas ujedno vodi istančanijem prepoznavanju tuđih. Bila naša raspoloženja izuzetna ili svakidašnja, mi raspolažemo beskonačnim stvaralačkim mogućnostima za uobličavanje njihovog izraza, od najskromnijih do najobilatijih, sa jednakim izgledima da izraze ljudskost. Uz ovo, nos sopstvenog raspoloženja neprekidno je izložen tome da se protrlja sa nosevima raspoloženja drugih, pa se izraz sopstvenog raspoloženja ne može riješiti saosjećanja s drugima. Tako se iz dijelova sklapa cjelina slike svijeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.