Između fantazije i groteske njujorških ulica

Uspješne izložbe čuvenoj srpskoj slikarki Mileni Pavlović Barili dale su samo teoretske rezultate, a bavljenje primijenjenom umjetnošću obezbijedilo je Mileni egzistenciju.

Sarađujući više godina sa najpoznatijim američkim modnim žurnalima Milena je dala veliki broj veoma uspješnih kreacija, posebno na samom početku saradnje, kada je, nesputana kontrolom naručilaca, svoju maštu koristila sa mnogo umjetničke slobode.

Milenin dizajn ženske odjeće i obuće, kao i grafička rješenja za reklame kozmetičkih proizvoda i nakita koji su objavljivani u časopisima "Vog", "Šarm", "Glamur" i drugim, odišu nježnošću i delikatnošću izrade, svježinom boja, bogatstvom detalja.

Linearnost, lelujavost, treperenje i prelivanje tonova i valera na skupocjenim tkaninama, naglašavaju još jednu važnu osobinu Milenine umjetnosti, afinitet za pokret koji nenametljivo, sa puno gracioznosti struji u svim njenim djelima. Mnogi likovni kritičari naglašavali su Milenin veliki ukus, čistotu linije, "živahnu fantaziju sa smislom za grotesku" .

U američki komercijalni dizajn Milena je unijela i atmosferu rane italijanske renesanse čiju poetičnost prepliće sa rekvizitima svakidašnjeg, često mondenskog načina života, zbog čega su njene ilustracije bile veoma zapažene i tražene, a sama Milena ubrajana u red umjetnika koji su dali značajan doprinos vizuelnoj privlačnosti američkih modnih časopisa.

Osim toga, zahvaljujući saradnji sa kompozitorom Đankarlom Menotijem, Milena je bila angažovana na izradi kostima za balet "Sebastijan" koji je u jesen 1944. godine bio na repertoaru njujorške grupe "Ballet international ".

Dok su ratne godine sporo odmicale, Milenine rijetke trenutke sreće i zadovoljstva smjenjivali su dugi periodi tuge, brige i nostalgije. Njene strepnje pojačane su i prekidom poštanskog saobraćaja, poslije čega je kratke vijesti od roditelja dobijala samo putem Crvenog krsta.

U Njujorku je Milena intenzivno radila, kako na čistoj umjetnosti, tako i na komercijalnom dizajnu. U ljeto 1943. godine počinje rad na portretu mladog Roberta Tomasa Goslena, sa kojim se poslije višemjesečnog poznanstva, vjenčala u Sjevernoj Karolini, 24. decembra 1943. godine.

Poslije pet stravičnih godina olujno nebo nad Evropom je počelo da se razvedrava. Presrećna, sa probuđenom nadom da će uskoro zagrliti svoje najdraže, Milena putem njujorškog radija pozdravlja oslobođenje Beograda. Njena radost je pojačana i pismom od oca, prvim koje je dobila poslije nekoliko godina. Međutim, nekoliko novih porudžbina koje je radila u besanim noćima i jedna povreda pršljena veoma su je iscrpjele, tako da Milena u jesen 1944. godine zbog oporavka prelazi u Monte Kisko. Njeno posljednje pismo upućeno je ocu, upravo iz ovog mjesta.

Krajem zime 1945. Milena je sa mužem prešla u novi stan u Njujorku koji su počeli da uređuju sa velikom ljubavlju, srećni i uzbuđeni zbog njenog novog uspjeha - ugovora o saradnji sa pozorištem "Guild". Tih dana Milena je počela da radi i svoje posljednje djelo, portret tetke Noemi, odnosno časne sestre Marije Magdalene. A onda, kada to niko nije slutio, 6. marta ujutru, Milenino srce je stalo.

Vijest o Mileninoj smrti objavili su najtiražniji američki listovi, "New York Times" i "Herald Tribune", kao i italijanski "La Domenica", donoseći uz opširne tekstove i Mileninu posljednju fotografiju.

Posljednja slika

Tog martovskog jutra, kada je umrla, u Mileninom ateljeu u 410. ulici u Njujorku na slikarskom štafelaju ostala je usamljena i nedovršena njena posljednja slika, "Monahinja". Zagonetna kao i sama umjetnica, ova slika kao da je bila predodređena da zaokruži Milenin umjetnički opus i bude simbol svih njenih tragičnih slutnji i strepnji, mjesto u kome su se stekle sve osobine Milenine izuzetne ličnosti, njen unutrašnji život i nesvakidašnja intuicija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.