Isidora Radulović: Ljubav prema pozorištu rodila se spontano

Proces i rad na predstavi „Dva viteza iz Verone“ je bio mnogo zanimljiviji od ostalih koje smo do sada radili na fakultetu.

Veoma je neobičan, posebno za moj lik, i za mene zahtjevan. Šekspir se nije radio na uobičajen, klasičan način, već iz nekog drugog ugla, kao snoviđenje i bilo je jako teško postići tu apsurdnost, magnovenje i sve što je od nas tražio i zahtijevao reditelj.

Rekla je ovo za „Glas“ glumica Isidora Radulović povodom njene role u hvaljenoj predstavi „Dva viteza iz Verone“ u režiji Ilije Zajceva.

Ova talentovana glumica ističe da ruski reditelj Zajcev ima veliko iskustvo i maštu  i da je to bila razmjena ne samo znanja nego i kulture.

- Prvi put smo radili sa nekim ko nije naša profesorica i želim da napomenem da je reditelj mlad, naših godina, koji istovremeno ima veliko iskustvo i maštu. Stvarali smo zajedno, to je bila razmjena ne samo znanja nego i kulture. Komunicirali smo na tri jezika, ali to nije predstavljalo problem jer su nas ista želja i cilj vodili. Bila nam je velika čast da radimo sa mladim ruskim rediteljem koji nam je prenio poštovanje prema umjetnosti i književnosti.  Rusija je poznata po njegovanju kulture i književnosti i izrodila je velike umjetnike što nam je Ilija i pokazao. Rad na predstavi je zahtijevao mnogo razgovora sa rediteljem koji mi je davao razne smjernice. Kao na primjer, rekao mi je da zamislim da je moj lik Spid zajedno sa Lansom i Krabom jedini na sceni i da želimo zabavljajući se napraviti predstavu. Vodio nas je kroz proces igre i mašte, govorio nam je da samo duhovi pozorišta koji izlaze iz žutih zavjesa u SKC-u, nevidljivi publici, ali slobodni da rade šta god požele, upravo iz tog razloga nosimo žute kostime. Simbol žutih zavjesa za nas predstavlja dimenziju između sna i stvarnosti.

GLAS: Vi ste na završnoj godini glume u klasi znamenite profesorice Elene Trepetove Kostić.  Vrlo dobro znamo da Vaša profesorica njeguje i dosta toga polaže u radu sa glumcima na  dramsko štivo velikih klasik-majstora poput Čehova, Dostojevskog, Bulgakova, pa i samog Šekspira... Od kakve je važnosti za Vas, kao mladu glumicu, studiranje ovih velikih književnih gromada koji su neizostavni dio pozorišne umjetnosti?

RADULOVIĆ: Kao što i samo pitanje kaže, to su veliki majstori umjetnosti, mislim da je to jako važno, jer dosta toga se može iz takvih dijela naučiti  za životno iskustvo i za profesiju (vanvremenske teme, različite ljudske sudbine). Na primjer rad na pojedinim djelima velikih dramskih pisaca nam je pokazao da su likovi u tim djelima oni koji ne odustaju od svojih ciljeva i oni koji će uraditi sve da bi došli do istog. Samim tim dok gradimo i tumačimo te likove, mi kao glumci postajemo svjesniji sebe, jer veliki pisci znaju da pogode samu suštinu života.

GLAS: Kažu da glumci u procesu stvaranja mahom kopaju po sopstvenim umnim radionicama gdje grabe neka životna iskustva ne bi li na taj način dali neki scenski kolorit i pečat liku koji tumače. Da li je to slučaj sa ulogom Spida u predstavi „Dva viteza „ ili je to pak stvar glumčeve mašte? 

RADULOVIĆ: Smatram da tu postoji i umno i emotivno. Lik koji tumačim neprestano balansira između stvarnosti i iluzije, mudrosti i ludosti, on je slobodan, i baš u toj njegovoj suštini pronašla sam sebe. Vjerujem da nosim u sebi karakter dvorske lude, razigrani duh i pozitivnu energiju i drago mi je što na pozornici mogu da pokažem taj dio sebe bez osude. Kroz lik Spida sam istraživala tu svoju stranu, on mi je dozvolio da budem slobodna.

GLAS: Moramo da spomenemo hvaljenu predstavu „Jednočinke“ A. P. Čehova. Pa možete li nam reći nešto više o tome i da li imate u planu neka nova igranja?

RADULOVIĆ: Čehovljeve jednočinke su ispit prve godine glume, to je bio jedan veoma zabavan i zanimljiv proces. Tumačila sam ulogu Jelene Ivanovne Popove u jednočinki „Medved“ i mislim da mi je  bliska što se tiče njenog temperamenta, ljubavnog žara. Smatram da smo kolege i ja odradili veoma dobar posao i to je jedan od naših omiljenih ispita i imamo u planu neka nova igranja.

GLAS: Prije nego što ste zakoračili u svijet glume pretpostavljamo da ste imali neke uzore, pa možete li nam otkriti koji su to uzori koji su umnogome uticali na Vas kao umjetnicu, možda neka poznata glumica ili...?

RADULOVIĆ: Iako postoji nekoliko glumaca čiji rad pratim i koji mi se dopada, ne bih mogla izdvojiti omiljenog. Ljubav prema pozorištu rodila se spontano iz osjećaja pripadnosti. Škola glume koju sam pohađala u Dječijem pozorištu Republike Srpske, moje profesorice Aleksandra Spasojević i Božana Bijelić, moji prijatelji, porodica su me formirali. Nisam imala idole jednostavno me je vukao osjećaj, miris pozorišta, sloboda, igra. Ljubav se nije rodila iz divljenja nekoj osobi, već iz mene same, kako sam rasla tako je rasla i ta ljubav.

GLAS: Koje su to stvari koje Vas čine srećnom osobom, naravno,  mimo dasaka koje život znače, ukratko, šta tako plemenito okrepljuje dušu mlade glumice Isidore?

RADULOVIĆ: Muzika, naročito sevdalinke. Slobodno vrijeme provodim pjevajući i svirajući gitaru.  Priroda, mir, ljude koje volim, prijatelji i porodica su takođe ono što me čini srećnom. I bitna stvar u mom životu su putovanja i upoznavanja različitih kultura i običaja, i na taj način proširujem svoje vidike.

GLAS: Za kraj, šta će reći Vaša profesorka Elena Trepetova Kostić  kad bude čitala ovaj intervju?

RADULOVIĆ: Nadam se da će joj ovaj intervju izmamiti osmijeh na lice. Trudila sam se da govorim iz srca i predstavim sebe sa svim svojim razmišljanjima i pogledima na pozorište. Vjerujem da će osjetiti moju zahvalnost i poštovanje i da će joj biti drago što se trudim da ostanem dosljedna svom pozivu.

UPIS

GLAS: Dan kada glumac biva primljen na Fakultet dramskih umjetnosti, obično bude upisan kao crveno slovo u dnevniku svakog dramskog umjetnika. Stoga skoro da ne postoji glumac koji ne bi želio da ispriča sve silne detalje vezane za taj dan kad je primljen na studije glume. Kako bi Isidora Radulović opisala taj veliki dan, dan kada je upisala glumu u klasi Elene Trepetove Kostić?

RADULOVIĆ:  Taj dan je bio stresan, ali i jedan od najljepših u mom životu. Tada sam spoznala koliko snage, upornosti i posvećenosti nosim u sebi što i ovaj posao zahtjeva. Oduvijek sam maštala da budem glumica i ne mogu sebe zamisliti u nekoj drugoj profesiji. Taj dan je bio prisutan strah, po glavi su mi se motala pitanja da li ću uspjeti i jesam li ja zaista spremna, ali je dominirao osjećaj sigurnosti i znala sam da sam na pravom mjestu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.