Hop-cup

Kad nas tokom našeg ranog dječijeg iskustva život uvjeri u blagodati izvježbanosti, mi, pored sticanja znanja i vještina putem onih postupaka s kojima se susrećemo u porodici i u školi, već u djetinjstvu prepoznajemo u sebi sklonost da upražnjavamo i sticanje spretnosti po samostalno utvrđenim ili izabranim postupcima.

Prožeti sklonošću takve vrste, i nadahnuti dalekoistočnjačkim vještinama usavršavanja tjelesnih sposobnosti, moj drug i ja nastojali smo da se izvještimo u pokretljivosti. U stvari, mi smo, bez dvoumljenja i bez nepravde, shodno isključivo našim ličnim, međusobno uvažavanim osobinama, podijelili uloge u uvježbavanju, tako da su sve vježbe bile iskušenja za njega, a ja sam osmišljavao i vodio njegovo uvježbavanje.

Jedna od tih vježbi bila je posvećena usavršavanju hitre pokretljivosti nogu. Na jednobojnom tamno zelenom tepihu nacrtali smo bijelim sapunom kružnicu čiji je prečnik bio dugačak koliko i najduži dječački korak. Moj drug je bos stajao unutar kružnice, a ja sam s njene vanjske strane klečao uz nju. Vježba se sastojala u tome da on ne iskorači izvan kružnice, vješto poskakujući i izbjegavajući mom ciljanju da mu stopala dokačim oblinama dviju kutlača sa kojima sam bubnjao po unutrašnjosti kružnice... Nas dvojica pominjali smo nedavno ovu vježbu, i rekoh mu da pamtim kako je u njoj dostizao prosto nevjerovatnu spretnost, a on mi reče da pamti i neizbjegnute kutlače, te da se ne može reći da je dostigao savršenstvo.

Zbog moje osmišljavajuće uloge u skakutavoj vježbi, pogotovo sam ja ostao daleko od savršene spretnosti nogu. Ubrzo nakon tog uvježbavanja iskrsla je prilika koju sam brzopleto protumačio kao izazov da dejstvujem neizvježbanijom nogom umjesto izvježbanijom glavom. Jurio sam kroz hodnik za mojim bratom koji mi je pobjegao i za sobom zaključao staklena vrata naše zajedničke sobe. Gledali smo se kroz staklo između nas, ja nezadovoljan, tražeći da mi otvori, a on zadovoljan, odbijajući da otključa i jedući iz crvene kesice smoki koji je bio povod naše jurnjave. Koračao sam unazad duž cijelog hodnika, da uhvatim zalet, a onda sam se zatrčao i, nadahnut dalekoistočnjačkom vještinom letećih nožnih udaraca, nogom razbio staklo na vratima. Stajao sam u okviru vrata, na mjestu stakla, sa jednom nogom u hodniku i drugom, raskrvarenom, u sobi, iz koje me je skamenjen, otvorenih usta, sa jednim smokijem na jeziku, gledao moj brat... Godine su prolazile i pokazalo se jasno da mi najspretnije plešu ramena i vrat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.