Goran Bregović za Glas Srpske: Novi dom RTRS-a slavićemo zajedno

Svako svoj život zamišlja kao vrhunski koncert, koji treba da ispadne dobro. Bilo šta da radite, na građevini, da predajete na fakultetu, da pišete muziku, da radite kao novinar, imate istu ambiciju. Malu ljudsku ambiciju, da taj život proživite sa malom elegancijom i da možete da kažete uradio sam nešto lijepo i iza sebe sam ostavio nešto.

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" Goran Bregović, koji će sa "Orkestrom za svadbe i sahrane" održati koncert sutra u 21 čas na Trgu Republike u Banjoj Luci, povodom 18. rođendana RTRS-a i otvaranja novog RTV doma.

Muzičar koji je svirao na svim meridijanima, posljednjih godina preferira "veseo repertoar", uz koji obavezno ide i alkohol.

- Kad se ja dobro zabavljam, onda se i ostali zabavljaju sa mnom. Ako već slavimo, u ovom slučaju što je Radio-televizija Republike Srpske dobila novi i ljepši dom, onda treba da slavimo svi zajedno. Uz takve povode ide i moj album "Alkohol", čiji je prvi dio "Šljivovica", a drugi dio "Šampanjac" izlazi na jesen, ali ću svirati pjesme i sa jednog i sa drugog albuma. Sviraću vesele pjesme, a i neke stare koje se uvijek rado pjevaju. 

* GLAS: Kakva su Vaša iskustva sa banjolučkom publikom?

BREGOVIĆ: Odlična. Znamo se iz starih dana, mi smo dugo u braku. U Banjoj Luci imaš osjećaj da si na mjestu gdje je muzika ljudima važna. Na takvim mjestima je uvijek lijepo svirati.

* GLAS: Koliko je muzika univerzalan jezik?

BREGOVIĆ: Mi zamišljamo publiku na sjeveru hladnu, na jugu toplu. Međutim, moje iskustva su drugačija. Muzika je univerzalni jezik koji govori svuda isto. Tako da ako ja govorim dobro taj jezik koji se zove muzika, publika i ja se razumijemo. Svirao sam od Islanda do Australije, Libana, u Sibiru. Vrlo je teško naći tačku na svijetu na kojoj nisam svirao. Nikada nisam sretao ljude koji odgovaraju stereotipima koje imamo o njima. Niti su Nijemci onakvi kakve ih zamišljamo, niti su Turci onakvi kakve nam ih predstavljaju stereotipi sa kojima smo odrasli.

Veselim se svakom koncertu. Na svakom koncertu imaš osjećaj neke male odgovornosti. U devet sati uveče čovjek može da bira milion drugih stvari da radi, umjesto da ide na moj koncert. Da se igra sa djecom, da pere auto, da gleda televiziju, da igra fudbal, da izađe sa djevojkom da šeta uz rijeku. On do svih stvari probere da dva sata svog života provede sa mnom. To pravi odgovornost. Prije svakog koncerta ja se toga sjetim.

* GLAS: Budući da sada njegujete sasvim drugačiju muziku u odnosu na ono što ste nekada radili u "Bijelom dugmetu", šta je uticalo na to da rokenrol zamijenite etno-zvukom?

BREGOVIĆ: Ne vidim ja tu veliku razliku. Meni je to kao promjena odjeće, nije mi to nikakva radikalna promjena. Kao što se ne oblačim više kao kada sam imao 20 godina, tako ni moja muzika nije više obučena u odijelo koje se zvalo rokenrol, nego ima svoju odjeću koja je mnogo prirodnija.

U "Bijelom dugmetu" sve što valja imalo je veze sa tradicijom. Zato stalno mislim da radim jedno te isto. To je muzika koja se uvijek, kao i kod većine kompozitora u istoriji, kretala od tradicije pa onda pokušavala da u toj tradiciji ostavi nešto za one koji dolaze.

* GLAS: O "Bijelom dugmetu" se govori kao o fenomenu jednog vremena? Postoje li društveni fenomeni u muzici ovog vremena?

BREGOVIĆ: Za vrijeme komunista umjetnost je inače bila važnija, jer je to bio jedini dozvoljen način da se pokaže drugačiji sistem vrijednosti. Zato su umjetnici u vrijeme komunista bili tako važni. Oni više nisu važni kao nekad. Umjetnost inače, književnici, slikari, muzičari, sve je to u komunizmu bilo važno kao društveni fenomen.

* GLAS: Šta je ono što je bilo presudno da ponovo radite sa Čolom poslije toliko godina?

BREGOVIĆ: Dva frajera koja se bave muzikom iz malog grada, ne mogu a da ne budu povezani. Na njegovom prvom singlu pojavljuje se moja pjesma. Mi smo počinjali zajedno. Ovo je takav posao da je teško da ako ne radite nešto zajedno da se viđate. Sviram skoro 150 koncerata godišnje po svijetu. Nastojim da sačuvam prijatelje, kao i svako drugi. Čuvam svoja prijateljstva iz srednje škole koja su mi nekako najbolja. To je vrijeme kada se prave najčvršća prijateljstva.

* GLAS: Koliko je popularnost opasna, kako reče Isidora Sekulić "kvarna roba"? 

BREGOVIĆ: Kod mene je to malo predugo, ja sam od dvadeset i neke godine u tome. Sa 23 godine imao sam dijamantsku ploču i to tako ide bez prestanka. Da budem iskren, meni je toga dosta i najgori aspekt ovoga čime se ja bavim je to što sam poznat. To mi više zbilja ne treba. Nizašta. Niti to treba mojoj publici. Niko ne dolazi da me sluša zato što ima moj poster na zidu. Nadam se da to više nije tako. 

* GLAS: Šta je za Vas umjetnost življenja?

BREGOVIĆ: Nemam ništa naročito od toga što sam javna ličnost. To me ne čini izuzetkom. U mom životu nema ništa posebno. Kao i sav normalan svijet i ja se budim ujutro, u pidžami pijem kafu, radim, gledam fudbal, perem auto.

Severina

* Kako Vam je bilo raditi sa Severinom?

BREGOVIĆ: Odlično. Mi smo rad sa Severinom otezali skoro dvije godine, iako se mogao završiti mnogo ranije, da bi nam bila tu što duže. Bilo nam je poslije neobično kad je otišla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.