Goran Bregović: Nije Dugme bilo čudo, čudo je narod

Naša muzika je oduvijek pisana da se uz nju pije. Mi nemamo klasičnu muziku, vrijeme kad je Monteverdi pisao prvu operu. Mi smo u Evropi, ali nas je promašila klasična muzika.

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" muzičar svjetskog glasa i pokretački duh "Bijelog dugmeta" Goran Bregović.

Koncert u Banjoj Luci u subotu na Gradskom stadionu za njega je izazov, jer rijetko ima priliku da svira na ovim prostorima. 

- Meni je uvijek uzbudljivo da sviram kod vas, zato što svuda sviram više nego na ovim prostorima. Život je kratak, ljudi ga mogu iskoristiti za hiljadu nekih drugih stvari, da peru auta, da gledaju televiziju, da se igraju s djecom, čitaju knjigu, a oni odaberu da baš idu na moj koncert. Onda uđeš na tri, četiri sata u nečiji život. Treba da ga ukrasiš da im taj dan ostane u lijepom pamćenju.

* GLAS: Vaš najnoviji album "Alkohol" posvetili ste roditeljima i jednoj ljubavi koja je propala zbog alkohola. Po čemu je i Vaša muzika, muzika za alkohol?

BREGOVIĆ: Ako si rođen kao kompozitor, ovdje ne moraš baš mnogo da se izvinjavaš, ako pišeš muziku za alkohol. Dolazim iz savremenosti koja je drugačija od savremenosti velikog svijeta. Hoću da budem pošten prema sebi, pišem poštenu lijepu muziku, a ne da lažiram. Ja sam u Guči, gdje sam snimao tu ploču, svirao program koji inače ne sviram po svijetu. To je nešto što mi sviramo za sebe, što nas zabavlja. Pjesme "Dugmeta", neke koje sam pisao za Grčku, za Tursku, stare tradicionalne. Kad sam vidio poslije snimak na televiziji, shvatio sam da sam tad zbilja dobro pio. U mom ugovoru piše da na pozornici mora da bude alkohol. Ja obično pijem jednu čašu nečega, a na tom koncertu sam mnogo pio, jer mi je išao alkohol.

Obično na početku koncerta dam pare muzičarima, a na tom koncertu sam gomilu para dijelio, jer mi je bilo jako lijepo. To je prvi dio albuma "Šljivovica". Dogodine ponovo sviram u Guči za 50. godina Sabora, onda ću snimiti drugi dio albuma "Šampanjac".

* GLAS: Šta simbolizuje šljivovica, a šta šampanjac?

BREGOVIĆ: Prvo sam mislio da "šampanjac" bude malo romantičniji, a onda kad sam krenuo to da radim, pisao sam violinski koncert koji je lijep, ali kad sam zamislio da bi neko trebao da pije uz to, rekao sam: Taman posla.

Ja nemam o šampanjcu istu ideju kao ostali svijet, a to je da zalazi sunce, ja i ona, romantika. Kod nas je šampanjac piće da se bude bahat. Šampanjac je više neopisivi luksuz. Ne zna se tačno zašto se pije, tako da mislim da će moj šampanjac biti vrlo sličan šljivovici.

* GLAS: Jesu li muzičari sa kojima radite jednako dobri za svadbe i sahrane?

BREGOVIĆ: Taj orkestar sam počeo iz šale da zovem orkestar za svadbe i sahrane. Oni su došli da sviraju sa mnom, a i prije su to radili. Početno zezanje da smo orkestar za svadbe i sahrane nam se svidjelo i ostao je taj naziv. Oni su stvarno dobri i za svadbe i za sahrane.

* GLAS: Nedavno ste bili u Sarajevu. Jedan ste od rijetkih koji je izjavio da se Sarajevo nije promijenilo "nakon svih ovih godina"?

BREGOVIĆ: Mislim da se stvari mijenjaju u smislu da idu u drugom pravcu, ali u Sarajevu kad sretnem ljude koje dugo poznajem nemam osjećaj da se nešto desilo. Desio se rat, ali rat je nama, nažalost, skoro kao prirodno stanje. Očekivao sam da će se Sarajevo više promijeniti od rata. Za moj ukus promijenilo se premalo. Grad je ruiniran ratom, kuće, ali to je najmanja šteta od rata. Najveća šteta je uništavanje ljudskih života i kulturne infrastrukture. Kuće se lakše obnove, nego što se napravi kulturna infrastruktura grada.

* GLAS: Kako Vam izgledaju ljudi poslije rata?

BREGOVIĆ: Ima ih naravno koji su u vrijeme rata mislili da je trebalo da se ponašam drugačije nego što sam, ali ja mislim da nisam trebao. Ja nisam imao nekog velikog izbora i sva sreća nisam bio u Sarajevu za vrijeme rata, nego sam bio u Parizu.  

* GLAS: Gdje je ta crvena nit koja spaja Sarajevo, Pariz, Beograd, sve Vaše gradove?

BREGOVIĆ: Kada se čovjeku desi rat, onda mu se život dijeli na prije rata i poslije rata. Zapravo, ustanoviš da si ti jedan mali put koji svoju kućicu uvijek vuče za sobom. U tu kućicu ne može da stane mnogo materijalnih stvari. To su uglavnom neobjašnjivi mali ljudski parčići života koje nosiš sa sobom gdje god da kreneš.

* GLAS: Mnogi koji počnu da sviraju gitaru žele da im krene kao "Bijelom dugmetu". Kako Vama iz ove perspektive izgledaju Vaši počeci?

BREGOVIĆ: Tako što su roditelji bili očajni, jer su odlučili da bi bilo mnogo bolje da završim filozofiju i predajem u školi kao sav normalan svijet, ali ja sam htio ovako. Evo, sada imam svoju djecu i često razmišljam o vaspitanju. To je način na koji živiš. Djeca gledaju kako živiš i tako odrastaju. Ne znam tačno na koga sam povukao to da mi je sve išlo na drugu stranu, ali završilo se hepiendom, a moglo se završiti i drugačije. Sreća da se završilo ovako.

Kad je riječ o "Bijelom dugmetu", mislim da ono nije tako veliko kao što se prikazuje. Nije "Dugme" skupilo hiljade ljudi na nekadašnjim koncertima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu. To čudo je narod koji je željan da pjeva, da se veseli i zbližava.

* GLAS: Rekli ste da svoju muziku presvlačite u odijelo prilagođeno Vašim godinama? Šta za Vas znače trendovi?

BREGOVIĆ: Folklor je ništa. To je samo leš obučen u narodnu nošnju. Nije ništa ako ga nema u savremenom. Tradicija zbog toga i postoji da se ukrade i da se tome doda nešto za one koji će doći iza tebe. Moja muzika je savremena, ali je drugačija nego druga savremena muzika. Tako osjećam savremenu muziku.

* GLAS: Učili ste i zlatarski zanat. Šta je za Vas značilo izrađivati nakit?

BREGOVIĆ: Vjerovatno da nisam muzičar, radio bih tako nešto sa rukama. Imam ruke koje vole da budu zaposlene. Sam sebi ličim na zubnu pastu. Moram da pritisnem tubu da bi iz nje nešto izašlo. Ako to ne učinim, taj dan je za mene izgubljen.

Lijepo je vidjeti ženu koja nosi komade nakita koje sam sam napravio. Izrada nakita je takođe pronalaženje smisla, pa makar Vam to u trenutku izgledalo luckasto. Ako Vas pokrene, to je to.

Raj

* GLAS: Karijeru ste započeli u striptiz baru?

BREGOVIĆ: Nisam imao ni 18 godina, a svirao sam u striptiz baru, gdje se svako veče skidalo po deset žena. Tada sam mislio da sam u raju. Kasnije sam imao sreću da mi sve to bavljenje muzikom bude kao da sam u raju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.