Glumac i kompozitor Marko Radojević: Porodica je primat u mom životu

Pre svega, učestvovati na "Mucijevim danima" velika je čast svakom glumcu. Igrali smo "Kljukanu dinastiju" u koju veruje čitav ansambl, što je veoma bitno i što je polazna tačka ka uspehu i dugom životu jedne predstave.

Rekao je ovo za "Glas Srpske"  Marko Radojević, jedan od predvodnika mlađeg glumišta, povodom gostovanja sa predstavom "Kljukana dinastija" na pozorišnom festivalu "Mucijevi dani" koji se peti put zaredom održava u beogradskom "Ateljeu 212".

- Naša predstava u suštini nije dramatizacija "Sumnjivog lica", već više neki nastavak, šta je to bilo kasnije. U "Ateljeu" smo igrali drugu reprizu, jer su nas "uhvatili" praznici, tako da se na neki način još uigravamo, i uživamo u tome. Andrej Nosov je divan reditelj i još divniji čovek, od koga smo stvarajući ovu predstavu dosta toga naučili i otkrili o sebi - rekao je talentovani Radojević.

GLAS: Pozorište je kod nas ljubav i glumački san, ali šira publika Vas najviše poznaje iz serije "Igra sudbine", gdje ste maestralno i na jedan duhovit način dočarali ulogu Mileta Kupusa. Seriju često kritikuju i osporavaju, ali gledanost i trajanje su činjenica. Šta je to publika prepoznala u Miletu i ostalim likovima? 

RADOJEVIĆ: Pozorište i televizija su zaista dve potpuno različite stvari koje ja podjednako volim. Tu je sve različito, od pristupa samoj ulozi do realizacije. Obe stvari daju glumcu mogućnost maštanja, igre i stvaranja novog života uloge koju tumačimo. Mile Kupus na neki način trenutno obeležava mene kao glumca. Publika voli Mileta zbog njegove trapavosti, naivnosti, blentavosti i nespretnosti. Volim da igram tu ulogu, uživam u njoj i u samom radu i snimanju serije. Da, i sam sam imao priliku da se susretnem sa raznim vrstama osporavanja, međutim, uglavnom najviše "pljuju" oni koji seriju gledaju od prve epizode. "Igra sudbine" je sapunica, tip serije koji se snima širom sveta, porodična serija koja ima zadatak da rastereti gledaoca. Naša serija je na mnogo načina prevazišla taj žanr i pružila ogromnom auditorijumu nešto novo. Snimiti više od 1.300 epizoda, trajati i imati najveću gledanost, gledanost koja ne opada, je znak da to radimo dobro i znak da volimo to što radimo. Možda zvuči kao kliše, ali zaista nam je na setu prelepo. Glumačka soba u kojoj provodimo vreme dok čekamo naše scene je mesto ispunjeno dobrom energijom i smehom, i smatram da ćemo seriju snimati sve dok je tako.

GLAS: Igrali ste u velikom filmskom projektu "Bilo jednom u Srbiji" Petra Ristovskog u kojem ste imali sporednu, ali prilično zapaženu ulogu Tonkina mlađeg. U filmu se pojavljaju najveće glumačke legende poput Mikija Manojlovića, Peleta Petrovića, Zorana Cvijanovića, zatim pokojni Ivan Bekjarev kojem je to bila i posljednja uloga. Čini mi se da je taj film bio među prvim većim projektima u kojim ste se obreli, ali i te kako pokazali svoj talenat. Kako izgleda biti u društvu velikih dramskih umjetnika na velikom setu i, generalno, kakvo iskustvo nosite iz tog projekta? 

RADOJEVIĆ: Da, "Bilo jednom u Srbiji" je moj prvi film. Prvi put sam se susreo sa svim tim našim velikanima koje ste pomenuli te imao tu čast da delim kadar sa njima. Nažalost, jedan od tih kadrova bio je poslednji koji je snimio Ivan Bekjarev. Imao sam veliku tremu i pritisak kako ću se snaći i da li ću moći bar da "ispratim" sve te glumce. 

GLAS: Dosta ste snimali u zadnje vrijeme. To su projekti koji su imali ogroman uspjeh kod publike kao što su "Heroji Halijarda", "Azbuka našeg života", "Vreme zla", "Jugoslovenka"... Dakle, serija ima, glumci rade, a sa druge strane su porodice i teatar. Koliko se u toj hiperprodukciji stiže brusiti zanat te postiže glumački napredak?

RADOJEVIĆ: Sa prve strane bih ja stavio porodicu. Porodica je primat u mom životu i nešto što u svakom smislu stavljam na prvo mesto, a posao, tj. snimanja i pozorište na drugo. Glumcima je jako teško da naprave balans i da se maksimalno posvete porodici, a da posao ne trpi nijednog trenutka. To je stvar velikog truda, razmišljanja i organizacije, što mi zasad ide za rukom. Puno snimanja znači i puno treninga i mislim da to glumcu samo može koristiti. Od projekata koje ste ovde naveli, moram izdvojiti "Heroje Halijarda" Radoša Bajića. Na taj film sam jako ponosan i presrećan što sam bio deo ovog, u budućnosti, kultnog umetničkog dela. Radošu sam veoma zahvalan što sam bio deo projekata "Kontrast" produkcije i uvek se radujem novim serijama i filmovima.

GLAS: Mimo svijeta snimanja  Marko Radojević je dosta uspješan na daskama koje život znače. Stalni ste član Narodnog pozorišta iz Niša u kojem ste odigrali dosta zanimljivih uloga. Da li biste mogli da izdvojite jednu koja Vam je posebno draga i zbog čega?

RADOJEVIĆ: Ne bih ni mogao ni želeo da izdvajam neke uloge od drugih. Volim niško pozorište, tu sam odrastao, zavoleo glumu, napravio prve glumačke korake i sanjao da, kada porastem, zaigram na tim daskama. Imam tu sreću da sam do sada radio sa sjajnim rediteljima i dobrim ljudima kao što su Milan Nešković, Andrej Nosov, Jug Đorđević, Marko Torlaković, veliki Gorčin Stojanović, Iva Milošević, i to je ono što bih izdvojio. Naravno, i svoj divni ansambl, bez kojeg naše pozorište ne bi bilo ono što jeste. Radimo posvećeno, predano, angažovano, odgovorno i sa ljubavlju prema svojoj najlepšoj profesiji.

GLAS: Pripadate onoj grupi glumaca koji, pored glume, imaju dosta interesovanja za druge umjetnosti. Svirate gitaru, pjevate i komponujete. Da li se mogu uskladiti prva umjetnost i ovaj čarobni zanat s imenom gluma i koliko nadograđuju jedno drugo?

RADOJEVIĆ: Muzika je zapravo nešto što možda više volim od glume. Još nisam sasvim siguran. Naravno da se mogu uskladiti i naravno da je muzički talenat plus u našoj profesiji. Puno je predstava gde sviram neki instrument ili pevam, a izdvojio bih nešto na šta sam najponosniji u svojoj dosadašnjoj karijeri, a to je uloga Pevača u predstavi "Edip" Jugoslovenskog dramskog pozorišta. 

GLAS: Gdje se žanrovski vidite kao kompozitor i da li Vas žanrovi uopšte zanimaju kad stvarate muziku?

RADOJEVIĆ: Volim balade i volim da ih stvaram. Ne samo balade već pesme koje bude emociju kod mene, pa samim tim i kod slušalaca. Da li će me stvarajući klavir odvući u kafanski sevdah, ljubavnu pesmu ili folk baladu, to zavisi od samog trenutka i inspiracije koja tada nailazi.

PLANOVI

GLAS: Božićna pauza polako se završava i glumci se uveliko vraćaju u svoja pozorišta, na setove... Imate li nešto novo u planu kad je riječ o predstavama i snimanjima u periodu pred nama? 

RADOJEVIĆ: Ovih dana počinjemo sa radom na "Prosjačkoj operi" sa Milanom Neškovićem u Narodnom pozorištu Niš, a početkom februara nastavljamo snimanje "Igre sudbine", tako da me čeka "nova tura ludila" balansiranja između teatra, snimanja i porodice, u dva različita grada. Mada, kada nije tako, dosadno mi je.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.