Gluma kao dar s neba

N. SIMIĆ-ŽERAJIĆ
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Gluma kao dar s neba

ŠTO se više bavim drugim poslovima, uviđam kako je gluma lepa profesija. Kako je blagodet Božija i dar s neba biti glumac. Toga nisam bio svestan dok sam se bavio samo glumom.

Ovo je u intervjuu za naš list rekao Tihomir Stanić, pozorišni filmski i televizijski glumac, koji se nedavno uhvatio u koštac sa novom ulogom, producentskim poslom. Svoju profesionalnu energiju, stvaralačku znatiželju i potrebu za novim u filmu "Turneja" Gorana Markovića, usmjerio je ka producentskom poslu, što mu je opet, kaže, donijelo radost igre.  

- Sate i sate smo radili film "Turneja", mnogo vremena proveli smo u predvorjima, hodnicima kod sekretarica čekajući nekoga ko je bitan, bez čije volje ne bismo uspeli da snimimo taj film. Čovek mora da se naoruža strpljenjem, voljom, odlučnošću da izdrži poniženja i razne neugodne situacije. Sve to nije teško ako se veruje u cilj - kaže naš sagovornik.

? Šta je to što Vama pomaže i daje snagu da izdržite?

- Igra. Radost igre. Kako u pozorištu, tako i u drugim stvarima. Jedan od najozbiljnijih poduhvata koji sam radio je upravo produkcija filma "Turneja". To je završeno i dobili smo mnogo pohvala za taj posao. Radeći to, napravio sam nekoliko situacija koje su bile lično zadovoljstvo i igra.

? Da li je tokom snimanja bilo situacija koje bi mogle poslužiti kao materijal za "film o filmu"?

- Ima bezbroj takvih situacija. Snimali smo pet-šest dana u napuštenom domu između Dubice i Kostajnice, u selu Johova, gde smo odrasli moja braća i ja. Tu sam kao dete na televiziji gledao ljude koji su sad došli da igraju u filmu "Turneja". Sećam se, 1973. napravili smo pozornicu na kojoj sam recitovao kao trinaestogodišnjak, a sada, 35 godina kasnije, pred gotovo identičnom publikom sam ponovo na istom mestu recitovao, ali u društvu ljudi koje sam kao klinac gledao na televiziji.

Bilo je uzbudljivo i kada čovek igra ulogu na lokaciji na kojoj je pre 15 godina bio vojnik u ratu. I kaže da mu je tad neko rekao da će na istom mestu snimati film, sa tom tematikom, to bi mu zvučalo skroz nestvarno.

? S obzirom na to da ste odigrali u TV dramama i serijama gotovo sve značajnije srpske pisce, čije riječi su najbolje razriješile Vaše dileme?

- Krajem maja ću u Višegradu da snimam "Znakove pored puta", 30 trominutnih epizoda. U Andrićevoj mudrosti mogu se naći odgovori na sva pitanja koja nas zanimaju, a u poeziji Crnjanskog se postavljaju pitanja za koja nema odgovora, nego čovek može iracionalno da ih oseti ili ne oseti.

Stihovi Crnjanskog su večni, univerzalni. Imaju istinu, magiju i snagu kosmičku, kao Teslini pronalasci.

? Vaše kolege kažu da ste u poslu jako disciplinovani i precizni, a da ste privatno sasvim drugačiji?

- Tačno je da se nekonvencionalno ponašam. Od svog prijatelja, pokojnog Ljube Tadića, naučio sam da se u formalnim situacijama treba ponašati formalno. Sećam se dok sam pio, pa kad mi neko stavi primedbu na ponašanje: "Napio si se kao govedo", ja sam uvek imao odgovor : "Ja sam u kafani, a to je tu dozvoljeno." Već kad izađem na ulicu, ne ponašam se tako. Moj prijatelj Svetozar Cvetković, upravnik "Ateljea 212", i ja smo jako bliski, ali ja nikada nisam ušao u njegovu kancelariju da nisam kucao. Suštinski, čovek može sam da stvori modele ponašanja. Ima puno situacija u kojima se ne ponašam po prepoznatljivom modelu, nego onako kako ja mislim da treba. Slično je i u pozorištu. Mnogi ljudi imitiraju neke odigrane uloge i viđene karaktere. Mene to nikad nije zanimalo. Uvek sam hteo da igram ljude koji postoje tad dok ih igram takvi. To je jedini oblik kreacije. Glumac mora da stvori biće koje je autentično.

                                                                           

Vratiti se pravim vrednostima

- Jeftina tehnologija kojom može da se proizvede serija, široko tržište i ljudi koji nemaju vremena da zagrebu ispod površine su doveli do poplave imbecilarija, ciklusa štancovanih serija. Nesreća je u tome što je tržište takvo da se oko toga vrte velike pare. Mnogi glumci pokleknu zbog tog egzistencijalnog imperativa. Prvo malo prošetaju kroz taj žanr, a onda se toliko utope u to da im je teško vratiti se pravim vrednostima. Ako neko za pet kreveljenja i tri skeča zaradi šestomesečnu platu, teško ga je vratiti u ritam višesatnih proba, ozbiljan i precizan rad. Mnogi glumci su žrtve ekonomskog imperativa, koji gura svet u veliko zatupljivanje i besmisao, faktički pornografiju - rekao je Tihomir Stanić.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.